Heinz Günther Konsalik – Sretan brak
Bio je oblačan, vlažan dan, jedan od onih jesenskih dana, kada se sunce ne uspijeva probiti kroz izmaglicu vlage i gradskih isparavanja. Magla se lijepila po drveću Južnog groblja, puteljci su svjetlucali od vlage, bare među grobovima širile su hladnoću koja je prodirala kroz đonove do nogu. Ljudi su drhtureći stajali naokolo, podignutih okovratnika, gologlavi, slušajući govor svećenika, gomilu pohvalnih riječi dobrih prijatelja, predstavnika raznih društava, jahaćeg kluba, Rotari-kluba, lovačkog društva, saveznog udruženja njemačkih farmaceuta, govor članova partije, golf-kluba i njemačkog jahting kluba. Lovci su puhali u rogove, zastave su spuštene preko lijesa od masivne hrastovine, na čijem je poklopcu umjesto križa bio samo bokor tamnocrvenih ruža.Svi su znali tko je taj bokor tamo položio i dok je svećenik u svom dirljivom i ponešto patetičnom govoru spominjao bračnu sreću, uspoređujući je s »himnom nepresušive ljubavo svi su je od ožalošćene skupine kriomice gledali.
Vitka žena srednje visine stajala je uspravno nad otvorenim grobom. Odjevena ujednostavnu crnu haljinu i ogrnuta crnom pelerinom. Udovički veo zakrivao joj je usko lice, a ispod neupadne, okrugle, pustene toke na sve je strane izvirivala plava, kovrdžava kosa.
