Za generacije koje pamte poslijeratne decenije, Prvi maj je bio veliki praznik. Sa obaveznim crvenim karanfilima.
Biješe to u doba velikog entuzijazma, kada su bile popularne parole u stilu – fabrike radnicima, zemlja seljacima… Vjerovalo se u bolje sutra, krupnim koracima išlo naprijed, a nosioci progresa bili su upravo radnici, seljaci i poštena inteligencija.
Seosko stanovništvo je stimulisano da se masovno doseljava u gradove, gdje ih je čekalo obilje radnih mjesta u fabrikama, industrijalizacija zemlje je bila u ekspanziji. I sav taj radni narod imao je svoj zajednički praznik rada – Prvi maj.
U prvim poslijeratnim godinama organizovane su parade, gdje smo mogli da vidimo šta sve imamo i možemo. Centralne ulice i trgovi bile su preplavljene narodom koji je došao da pozdravi kolone vrijednih trudbenika svih profesija koji su nosili transparente, makete fabrika, prikazivali mašine, vozila, svoje uspješne rezultate i prebačene norme…
Postojala je i tradicija prvomajskog uranka, obično na obližnjem izletištu, gdje su najprije paljene logorske vatre veče uoči praznika, a onda se ranom zorom okupljao narod na veliki zbor. Obično je postavljana bina na kojoj su se smjenjivali sindikalni govori, prigodne recitacije i pjesme. Potom bi nastupalo lokalno folklorno društvo, da se vrijedni narod razgali i opusti na zasluženom odmoru.
Potom bi slijedilo sindikalno posluženje. Oko tih logorskih vatri spontano bi se povelo kolo, ljudi su ostajali po cijelu noć u međusobnom druženju… Bilo je dovoljno prostrti ćebence i ponijeti nešto hrane od kuće da se prezalogaji…
Kako je standard rastao, sedamdesetih i osamdesetih godina, prvomajski uranak se pretvarao u praznik pretjerivanja u jelu i piću. Pristizali su prvi automobili u naše živote i polako postajali statusni simboli, od “fiće”, preko “tristaća”, pa do “golfa”.
Postao je manir dovesti svog četvorotočkaša u prirodu, često ga i pompezno oprati u gomili sapunice i polivati kofama vode, da zablista. Poslije se otvore sva vrata i odvrne muzika do daske, krene roštiljanje uz litre piva i špricera. Ko može, zaigra odbojku, badminton ili fudbal…
Na kraju ostane gomila smeća, ali ko je u to vrijeme vodio računa o očuvanju životne sredine? Glavne informacije vezane za praznik rada bile su koliko dana se ne radi i kakvo će vrijeme biti. Bilo je uobičajeno spajanje neradnih dana u cijelu nedjelju, i baš je bilo baksuzno kad Prvi maj pada u dane vikenda. Tako praznik rada postade svjetkovina nerada i hedonizma. Ko je imao rodbinu na selu ili u drugim gradovima, išao je u goste. Ko je želio, putovao je u inostranstvo u šoping ili na mini odmor na more ili na planinu. Razvila se tradicija sindikalnih prvomajskih izleta i putovanja.
A praznik je ustanovljen u znak sjećanja na prve masovne radničke demonstracije održane 1.maja 1886 u Chicagu, kada su radnici zahtijevali bolje uslove rada i osmočasovno radno vrijeme. Od tada se najprije u Americi, a zatim i u svim zemljama svijeta proslavljao kao međunarodni praznik rada.
Poslije Oktobarske revolucije, Prvi maj je postao državni praznik u SSSRu, a potom i u drugim socijalističkim državama. Baš zbog identifikacije 1.maja kao komunističkog praznika, radnički pokret u Americi se odrekao tog datuma, i sada se prvi ponedjeljak u septembru slavi kao Praznik rada, što je neobično. Pa evo, onima koji imaju posao i dobili su plaćene slobodne dane za 1.maj, neka je sretan Praznik rada.
