Prvi put sam upoznala porodicu svog zaručnika. Bila sam nervozna, ali uzbuđena. Željela sam da sve prođe savršeno i potrudila sam se da izgledam najbolje što mogu. Večera je započela dobro—njegova porodica bila je ljubazna, i polako sam se opuštala.
Ali onda je njegova majka, hladnim tonom, rekla:
„Lijepa si, ali nisam očekivala toliko šminke.“
Prije nego što sam uspjela bilo šta reći, njegova tetka je dodala:
„Da, mislila sam da ćeš izgledati prirodnije.“
Osjetila sam kako mi se srce slama. Nervozno sam se nasmijala, pokušavajući ignorisati komentare, ali unutra sam bila shrvana. Izvinila sam se i otišla u toalet, drhteći od stresa.
Ono što oni nisu znali bio je razlog zašto nosim šminku. Kao dijete, doživjela sam tešku saobraćajnu nesreću koja mi je ostavila ožiljke po licu i vratu. Ožiljci su mi uvijek bili izvor nesigurnosti, a šminka je bila moj štit—moj način da se osjećam samopouzdano, da izbjegnem poglede i pitanja.
Gledajući se u ogledalo, nešto se u meni slomilo. Ako žele „prirodno“, dat ću im prirodno. Uzela sam sapun i oprala lice, skidajući svaki trag šminke dok moji ožiljci nisu postali potpuno vidljivi.
Kad sam se vratila za sto, nastala je tišina. Njegova majka problijedila je vidjevši moje lice. Gledajući ih ravno u oči, mirno sam rekla:
„Ovo sam ja. Prirodno, baš kako ste željeli.“
Zatim sam se okrenula prema svom zaručniku i tiho rekla:
„Hoću da idem. Sada.“
Put do kuće protekao je u teškoj tišini. Čim smo stigli, zaručnik me ljutito suočio:
„Pretjerala si. Osramotila si me. Njihovi komentari nisu bili zlonamjerni.“
Njegove riječi povrijedile su me više nego bilo šta što su rekli njegovi roditelji. Umjesto da stane uz mene, on je odlučio braniti njih.
U tom trenutku, sve se promijenilo.
Da li zaista želim da se udam za porodicu koja tako lako osuđuje i fokusira se na izgled? A što je još važnije—mogu li računati na svog zaručnika da me podrži u budućnosti, kada nije bio uz mene onda kad mi je to bilo najpotrebnije?
Po prvi put, počela sam sumnjati. Da li je ovo zaista život koji želim?
