Leoni se uopšte nije sviđala pomisao da će njena predavanja slušati poznati pisac i da će njen rad biti analiziran do najsitnijih detalja od strane pravog stručnjaka za takve analize. Pitala se da nije to bila osveta šefa katedre zato što je odbila njegovo udvaranje, jedno je bilo sigurno, moraće da bude veoma oprezna čitavog semestra.
Pre nego što je krenula u učionicu pažljivo se osmotrila u ogledalu. Možda je došlo vreme da konačno posveti malo više pažnje svom izgledu.
Čim je ušla u učionicu odmah je uočila Vajata Hilera. Podsetio ju je na pantera u kavezu sa domaćim mačićima. Spustila je svoje papire na sto i polako prešla pogledom po prisutnim studentima. Bila je to uobičajena mešavina mladih lica, na koju je već navikla. Svi su je pažljivo posmatrali, a u očima su im se videla različita osećanja, nada, nestrpljenje, radoznalost, razumevanje, pa i po neko neprijateljstvo.
Vajat Hiler je opušteno sedeo u uglu drugog reda i, mada je sedeo zavaljen, bilo je očito da je veoma visok i snažan muškarac. Njegova muška zrelost još je više dolazila do izražaja meću mladim svetom koji ga je okruživao.
U jednom trenutku, kada su im se pogledi sreli, Leoni se učinilo da su njih dvoje sami u učionici. Zbunio ju je osećaj nelagodnosti i odbojnosti koji ju je obuzeo. On je bio tip muškarca koga su obično nazivali mačo, a baš taj tip nju nikada nije privlačio.
