Muško ženski odnosi su vječita tema svih pa i stručnjaka iz raznih oblasti. Mnogi iznose svoje teorije o tome šta je ključno i šta nas tačno privuče jednoj jedinoj osobi u masi drugih. Ruski psiholog smatra da muškarce najviše privlači žena koja ima jednu određenu karakternu osobinu.
Mnogi ljudi pokušavaju pronaći odgovor na pitanje šta nekoga čini zaista privlačnim, pa pažnju najprije usmjeravaju na izgled, odjeću, frizuru ili način na koji ostavljaju prvi utisak. Međutim, ruski psiholog Mihail Labkovski često naglašava nešto mnogo dublje – odnos koji osoba ima prema samoj sebi. Prema njegovom pristupu, samopoštovanje, unutrašnja stabilnost i odsustvo potrebe za stalnim odobravanjem drugih mogu imati mnogo veći značaj za kvalitet odnosa nego pokušaj da se po svaku cijenu dopadnemo okolini.
Privlačnost se često posmatra kao nešto što je prvenstveno povezano s fizičkim izgledom. Moda, njega, stil i način prezentacije mogu uticati na prvi utisak, ali ne određuju nužno kako će neko biti doživljen nakon dužeg upoznavanja.
Upravo tada na površinu izlaze osobine koje se ne mogu jednostavno odglumiti. Način na koji osoba govori o sebi, koliko poštuje vlastite granice, kako reaguje na kritiku i koliko zavisi od tuđeg odobravanja često mnogo jasnije oblikuju odnos od savršeno odabrane odjeće ili pažljivo pripremljenog izgleda.
POZADINA ODNOSA
Labkovski u svojim javnim istupima samopoštovanje često postavlja u središte odnosa s drugim ljudima. Ideja je da osoba koja vlastitu vrijednost ne gradi isključivo na tuđim reakcijama lakše ostaje autentična i postavlja zdravije granice.
Kada pokušaj da se dopadnemo drugima postane glavni cilj
Problem se može pojaviti onda kada osoba vlastitu vrijednost počne mjeriti gotovo isključivo reakcijama okoline. Kompliment tada donosi kratkotrajno olakšanje, dok kritika ili odsustvo pažnje mogu izazvati snažan osjećaj nesigurnosti.
Takav obrazac lako postaje iscrpljujući. Umjesto da bira odjeću, društvo ili način života prema vlastitim željama, osoba počinje razmišljati prvenstveno o tome šta će drugi odobriti. Vremenom se može izgubiti jasna granica između onoga što zaista želi i onoga što radi samo zato da bi bila prihvaćena.
Labkovski upravo tu vidi jedan od važnih problema. Kada se ponašanje stalno prilagođava očekivanjima drugih, autentičnost se smanjuje. Osoba može izgledati samouvjereno izvana, ali unutrašnji osjećaj vrijednosti i dalje zavisi od toga koliko pažnje dobija.
Takva potreba može se posebno jasno vidjeti u ljubavnim odnosima. Ako je najveći strah izgubiti tuđe odobravanje, osoba može pristajati na stvari koje joj ne odgovaraju, prelaziti preko vlastitih granica ili stalno pokušavati dokazati da je dovoljno dobra.
S druge strane, osoba koja ima stabilniji odnos prema sebi ne mora svaki nesporazum doživjeti kao dokaz da vrijedi manje. Može saslušati kritiku, razmisliti o njoj i ipak zadržati osjećaj vlastite vrijednosti.
VAŽAN TRENUTAK: Samopoštovanje ne znači vjerovati da smo bolji od drugih. Mnogo više znači da vlastitu vrijednost ne moramo iznova dokazivati svakom osobom koja nam se dopadne, svakim komplimentom ili svakom reakcijom okoline.
Spoljašnji izgled može privući pažnju, ali ne može sam održati odnos
Savremena kultura snažno naglašava fizički izgled, posebno kada je riječ o ženama. Poruke o tome kako bi trebalo izgledati, šta nositi i kako ostaviti što bolji prvi utisak prisutne su gotovo svakodnevno.
Nema ničeg problematičnog u želji da se osoba lijepo obuče ili njeguje. Problem nastaje tek kada se cijela vrijednost počne vezivati za spoljašnji dojam. Tada svaka promjena izgleda, godine ili poređenje s drugima može postati izvor stalnog nezadovoljstva.
Prema pristupu koji se pripisuje Labkovskom, duboka privlačnost više je povezana sa stabilnošću karaktera, samostalnošću i načinom na koji osoba nosi sebe kroz svakodnevni život. Takve osobine ne znače savršenstvo, nego sposobnost da čovjek bude svoj bez stalne potrebe da dobije potvrdu izvana.
U dugoročnim odnosima upravo ti elementi postaju mnogo važniji. Partner s vremenom upoznaje način razmišljanja, vrijednosti, granice, slabosti i navike druge osobe. Prvi utisak tada više nema istu težinu kao dosljednost i osjećaj sigurnosti koji postoji u odnosu.
Samopoštovanje mijenja i izbor partnera
Kada osoba nema stabilan osjećaj vlastite vrijednosti, partner se lako počne doživljavati kao neko ko treba popuniti tu prazninu. Njegova pažnja tada postaje dokaz vrijednosti, a distanca ili nezainteresovanost mogu djelovati mnogo bolnije nego što bi inače.
U takvoj dinamici može se pojaviti potreba za stalnim provjeravanjem osjećaja druge strane, traženjem potvrde ili pokušajem da se odnos zadrži po svaku cijenu. To stvara pritisak i na osobu koja traži sigurnost i na partnera od kojeg se očekuje da je stalno pruža.
Kada postoji zdraviji odnos prema sebi, izbor partnera postaje drugačiji. Umjesto traženja nekoga ko će dati osjećaj vrijednosti, osoba može birati nekoga s kim može podijeliti već postojeću stabilnost.
Takav odnos ima više prostora za ravnopravnost. Partner nije spasitelj niti sudija, nego druga osoba s kojom se grade povjerenje, bliskost i zajednički život.
„Ne traži vrijednost u tuđim očima. Ne mijenjaj se da bi bila prihvaćena. Kada zavoliš sebe, prestaje borba za dokazivanje.“
Strpljenje je važnije od očajničke potrage za vezom
Još jedna važna tema jeste odnos prema samoći i čekanju. Osoba koja vjeruje da mora što prije pronaći partnera lako može početi pristajati na odnose koji joj ne odgovaraju, samo da ne bi ostala sama.
Emocionalna stabilnost omogućava drugačiji pristup. Umjesto da svako poznanstvo odmah dobije ogromno značenje, postoji prostor da se druga osoba upozna bez pritiska i da se procijeni postoji li stvarna podudarnost.
Takav tempo može biti mnogo zdraviji. Privlačnost ne mora odmah postati obećanje veze, a pažnja druge osobe ne mora automatski određivati vlastito raspoloženje.
Strpljenje u tom smislu ne znači pasivno čekanje „prave osobe“. Više se odnosi na sposobnost da se ne forsira odnos samo zato što postoji strah da će druga prilika izostati.
ŠIRA SLIKA
Privlačnost nije jedna osobina niti matematička formula. Fizički izgled, komunikacija, humor, vrijednosti, emocionalna sigurnost i način na koji osoba tretira sebe i druge zajedno stvaraju ukupan dojam. Samopoštovanje je važan dio te slike, ali ne i jedini.
Samopouzdanje ne znači da osoba nikada nije nesigurna
Zdravo samopouzdanje često se pogrešno zamišlja kao stanje u kojem čovjek nikada ne sumnja u sebe. U stvarnosti i vrlo stabilne osobe mogu osjećati nesigurnost, strah ili potrebu za podrškom.
Razlika je u tome što trenutna nesigurnost ne ruši njihov cjelokupni osjećaj vrijednosti. Mogu priznati da nešto ne znaju, da su pogriješile ili da se u određenom trenutku ne osjećaju najbolje, a da pritom ne zaključe kako zbog toga vrijede manje.
Upravo ta sposobnost prihvatanja vlastitih vrlina i slabosti može djelovati veoma privlačno. Osoba ne mora neprestano održavati savršenu sliku niti se braniti od svake primjedbe.
Takva prirodnost olakšava i drugima da budu opušteniji. Kada jedna strana ne pokušava stalno impresionirati, odnos ima više prostora da postane stvaran.
To je možda i najvažnija razlika između spoljašnjeg samopouzdanja i unutrašnje sigurnosti. Prvo se ponekad može odglumiti, dok se drugo najjasnije vidi u ponašanju kada stvari ne idu savršeno.
Kada osoba izgradi zdraviji odnos prema sebi, mijenja se i način na koji reaguje na odbijanje. Odbijanje i dalje može boljeti, ali više ne postaje dokaz da nešto s njom „nije u redu“.
Isto važi za poređenje s drugima. Umjesto stalne potrebe da bude ljepša, zanimljivija ili uspješnija od nekoga, osoba može više pažnje usmjeriti na vlastite ciljeve i ono što joj zaista odgovara.
Takav odnos prema sebi utiče i na granice. Lakše je reći „ne“, napustiti odnos koji postaje ponižavajući ili priznati da neko jednostavno nije pravi izbor kada vlastita vrijednost ne zavisi od toga hoće li nas ta osoba zadržati.
Zbog toga poruka o samopoštovanju nije samo savjet o tome kako biti privlačniji. Mnogo je važnije to što zdraviji osjećaj vlastite vrijednosti može pomoći da se grade stabilniji odnosi i donose odluke koje nisu zasnovane isključivo na strahu od samoće ili odbacivanja.
Izgled će uvijek imati određenu ulogu u prvom utisku, ali rijetko može sam održati pažnju na duži period. Ono što ostaje jeste način na koji osoba komunicira, koliko je autentična, kako poštuje sebe i koliko prostora daje drugima da budu ono što jesu.
Upravo zato ideja koju Labkovski često ističe ima šire značenje od same privlačnosti. Kada čovjek prestane stalno tražiti potvrdu vlastite vrijednosti u tuđim očima, ne mijenja se samo način na koji ga drugi vide. Mijenja se i način na koji bira odnose, postavlja granice i odlučuje kome će dati mjesto u svom životu.
“`
