Zoran Rankić, rođen 9. augusta 1935. godine u Derventi, ostao je najpoznatiji po ulozi Popare u seriji „Srećni ljudi“, iako je iza sebe ostavio mnogo širi glumački i književni opus. Dio replika po kojima je njegov lik postao prepoznatljiv nastao je upravo njegovom improvizacijom. Posljednje godine života proveo je posvećen pisanju, dok se od pozorišta ranije oprostio na način koji je savršeno odgovarao njegovom nekonvencionalnom karakteru – zaključao se u šminkernicu, ostavio poruku na ogledalu i izašao kroz prozor.
Zoran Rankić pripadao je generaciji glumaca čije su televizijske uloge nastavile živjeti mnogo nakon prvih emitovanja serija u kojima su igrali. Šira publika najčešće ga povezuje s Poparom iz „Srećnih ljudi“, likom čije su replike postale jedan od prepoznatljivih dijelova serije.
Ipak, njegova karijera nije bila vezana samo za jednu ulogu. Rankić je igrao i u ostvarenjima „Ljubav, navika, panika“, „Agencija za SIS“, „Moj rođak sa sela“ i brojnim drugim projektima. Zanimljivo je da je kao dijete želio postati operski pjevač, ali je na kraju prevagnula ljubav prema glumi.
Uz glumački rad ozbiljno se bavio i pisanjem. Iako tokom karijere nije dobio glumačku nagradu, priznanja su mu stizala za književni rad, a objavio je nekoliko zbirki pjesama, dramskih djela i knjiga aforizama.
Popara i replike koje nisu bile napisane baš tako
Uloga Popare ostala je posebno mjesto u Rankićevoj karijeri, između ostalog i zato što je dio karaktera tog lika nastajao tokom samog rada na seriji. Glumac je jednom prilikom objasnio da neke od rečenica koje publika i danas pamti nisu u scenariju izgledale onako kako su na kraju izgovorene.
„Da se ne pravim važan i da se ne zameram scenaristima, ali nekoliko rečenica koje se citiraju ja sam improvizovao. Recimo to “gospođice, gospođo”. Tekst je prvobitno glasio: “Izvinite, ne znam da li ste gospođica ili gospođa”.“
— Zoran Rankić
Koliko je Popara postao prepoznatljiv, Rankić je svojevremeno opisivao kroz anegdotu s ljetovanja u Herceg Novom. Dok je čamcem ulazio u luku tokom vaterpolo utakmice, publika ga je prepoznala i počela reagovati na njegov dolazak. Ispričao je da mu je situacija bila toliko neprijatna da nije ni vezao čamac, nego je odmah otišao u kafanu.
Govoreći o samom Popari, Rankić nije skrivao da mu je taj lik ostao drag. U jednom od posljednjih intervjua opisao ga je kao svojevrsnog Don Kihota i pitao se zbog čega upravo on završava u zatvoru pored drugih likova iz serije koje je ironično nazivao „poštenim ljudima“.
Ključne informacije:
- Zoran Rankić rođen je 9. augusta 1935. godine u Derventi.
- Najšira publika pamti ga kao Poparu iz serije „Srećni ljudi“.
- Pored glume, objavljivao je poeziju, dramska djela i aforizme.
- Posljednje mjesece života proveo je završavajući knjige „Neobjavljeno vreme“ 1 i 2.
Posljednje godine bile su posvećene pisanju
Dok je njegov profesionalni život bio dobro poznat publici, privatnost je uglavnom čuvao daleko od javnosti. O njegovim posljednjim mjesecima kasnije je govorila prijateljica Zvezdana Stanković, autorka monografije o Rankiću.
Prema njenim riječima, mnogi njegovi bliski prijatelji, među kojima su bili Toma, Deba i Poček, već su bili preminuli. Rankić je u tom periodu nastavio pisati i završio knjige „Neobjavljeno vreme“ 1 i 2 svega mjesec ili dva prije smrti, dok je još bio u veoma dobroj mentalnoj kondiciji.
Nakon moždanog udara boravio je u bolnici „Sveti Sava“. Više nije mogao hodati i postalo mu je jasno da ne može nastaviti živjeti sam u kući. Njegova sestra Mirjana, koja je bolovala od autoimune bolesti, nekoliko mjeseci ranije otišla je u dom nakon naglog pogoršanja zdravstvenog stanja. Preminula je mjesec dana poslije njega.
Zvezdana Stanković naglašavala je da Rankić ipak nije bio zaboravljen niti potpuno sam, jer su ga prijatelji redovno obilazili.
„Živela sloboda“ kao posljednja pozorišna poruka
Jedna od najupečatljivijih epizoda iz njegovog profesionalnog života dogodila se kada je odlazio u penziju iz Beogradskog dramskog pozorišta. Nije želio prisustvovati oproštajnom govoru koji su mu pripremili, pa je odlučio otići na svoj način.
Važan trenutak: Rankić se zaključao u šminkernici, na ogledalu krejonom napisao „Živela sloboda“ i kroz prozor prostorije u prizemlju napustio pozorište.
Kasnije je objasnio da nije želio slušati uobičajene oproštajne govore u kojima se glumcu govori koliko je značio kolektivu, nakon čega, kako je smatrao, često slijedi zaborav. Taj neobični odlazak postao je još jedna epizoda koja se uklapala u njegov odnos prema profesiji i vlastitoj slobodi.
Zoran Rankić preminuo je 9. decembra 2019. godine u domu za stare u Beogradu, nakon duge i teške bolesti. Sahranjen je na Novom bežanijskom groblju. Na posljednjem ispraćaju bilo je tridesetak ljudi, a među kolegama su prisustvovali glumica Ljiljana Jakšić i glumac Vlasta Velisavljević.
Iza njega su ostale televizijske i pozorišne uloge, knjige, pjesme i aforizmi, ali je za veliki dio publike upravo Popara ostao lik kroz koji se Zoran Rankić i danas najbrže prepoznaje – između ostalog zahvaljujući replikama kojima je i sam dao konačan oblik.
