Tri puta je pokucao.
Lucija je problijedjela i čvršće privila Emila.
— Adrian je — šapnula je.
Carmen joj je pokazala da ostane tiha, a zatim mirno prišla vratima.
— Tko je?
— Otvori. Lucija je unutra.
Carmen nije otvorila. Umjesto toga, uzela je telefon i pozvala pomoć.
— Lucija, ne boj se. Nećemo se svađati s njim. Samo ćemo učiniti ono što je potrebno da budete sigurni.
Nekoliko minuta kasnije stigla je pomoć. Adrian je morao napustiti zgradu, a Lucija i Emil su dobili sigurno mjesto gdje mogu ostati.
Lucija je plakala od olakšanja.
— Mislila sam da nikada neću uspjeti otići.
Carmen ju je zagrlila.
— Nisi sama. I zapamti, tražiti pomoć nije sramota.
Nekoliko dana kasnije Lucija je prvi put izašla iz stana bez straha da će je netko zaustaviti. Emil je spavao u njezinu naručju.
Carmen je gledala kroz prozor i shvatila da ponekad jedna mala gesta dobrote može nekome promijeniti cijeli život.
A šećer koji je Lucija svakog jutra tražila više joj nikada nije bio samo šećer.
Bio je znak da nekome treba pomoć.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji mogu biti izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.
