“Majo, sjedi dolje, pobogu. Ljudi gledaju”, šapnula je mama kroz stisnute zube, dok mi je rukom vukla veo koji mi je skliznuo s ramena.
Ja nisam gledala ljude. Gledala sam Igora.
Stajao je nasred sale, crven u licu, s otkopčanom košuljom i čašom rakije u ruci. Oko njega su bili njegovi prijatelji, svi već dobro raspoloženi, a on je glasno govorio mom ocu:
“Nemoj se ti praviti važan, Stjepane. Da nije mene, tvoja kći bi i dalje živjela u onom svom malom stanu i glumila neku poslovnu ženu.”
U sali je nastala ona najgora tišina. Ona u kojoj čuješ kako žlica udari o tanjur na drugom kraju prostorije.
Tata je samo spustio pogled. Imao je 63 godine, operirao je srce prije dvije godine i cijeli život je radio u radionici. Nikad nije znao uzvratiti nekome tko galami. A Igor je to znao. Zato je i birao trenutke kad će ga poniziti.
Prišla sam mu i uzela mu čašu iz ruke.
“Dosta je, Igore. Idi se umiti, popij vode.”
On se nasmijao, onako podlo, kao da sam rekla nešto smiješno.
“Ti ćeš meni govoriti što ću ja? Na našem vjenčanju? Ajde, Majo, nemoj glumiti žrtvu pred svima.”
Tad me uhvatio za zapešće. Ne tako jako da ostane trag odmah, ali dovoljno jako da se sjetim svih onih puta kad je poslije govorio: “Ma nisam te ni taknuo.”
Pogledala sam oko sebe. Mama je plakala, ali ne zbog mene. Vidjela sam joj u očima paniku zbog gostiju, zbog rodbine iz Posušja, zbog susjeda, zbog fotografija i računa koji su tek trebali doći na naplatu.
“Izdrži večeras”, rekla mi je tiho. “Sutra ćete riješiti što imate. Nemoj nam ovo raditi.”
Nemoj nam ovo raditi.
Kao da sam ja naručila pijanu sramotu. Kao da sam ja vrijeđala čovjeka koji me odgojio.
Igora sam upoznala prije četiri godine. U početku je bio pažljiv. Donosio bi mi burek na posao kad bih ostajala prekovremeno, slao poruke mami da pita treba li joj što iz trgovine. Svi su govorili da sam imala sreće. Ima posao u građevini, vozi dobar auto, zna se snaći.
A onda su krenule sitnice. Zašto se šminkam za posao. Zašto pijem kavu s kolegom. Zašto moram pomoći sestri s djecom baš kad on želi da budem doma. Svaka svađa završavala je tako da se ja ispričavam, čak i kad nisam znala za što.
Na dan vjenčanja obećala sam sebi da će biti drugačije. Valjda sam mislila da će prsten nešto popraviti. Glupo, znam.
Kad je Igor krenuo prema meni, između nas je stao Amar. Moj prijatelj još iz srednje škole. Nije rekao ništa dramatično. Samo je mirno pogledao Igora i rekao:
“Pusti je. Sad.”
Igor je promrmljao nešto ružno i odgurnuo ga ramenom. Nekoliko muškaraca ga je odvelo prema izlazu, a on je putem vikao da sam nezahvalna, da će svi saznati kakva sam zapravo.
Amar mi je pružio ruku.
“Hoćeš li izaći odavde?”
Pogledala sam svoju haljinu, bijele ruže po stolovima, tortu s našim imenima i mamu koja je nijemo odmahivala glavom. Bila sam umorna od spašavanja privida.
“Hoću”, rekla sam.
Izašla sam iz sale u vjenčanici i tenisicama koje sam obula ispod stola. Vani je padala sitna kiša. Amar je skinuo svoju jaknu i prebacio mi je preko ramena, iako sam se tresla više od šoka nego od hladnoće.
Nisam otišla njemu. To mi je važno reći. Te noći odveo me mojoj sestri Lejli, jer se Igor znao pojaviti pred mojim stanom kad bi popio. Sljedećih dana slao mi je poruke, prvo molbe, pa uvrede, pa prijetnje da će se ubiti i da sam ja kriva za sve. Prijavila sam ga tek kad mi je razbio retrovizor na autu. Bilo me sram, ali više me bilo strah.
Roditelji nisu pričali sa mnom gotovo šest mjeseci. Mama je ponavljala da sam mogla pričekati jutro. Tata je šutio. Najviše me zaboljelo kad je rekao: “Ljudi sad svašta pričaju.”
A ja sam htjela viknuti: neka pričaju. Nisu oni spavali kraj čovjeka od čijih se koraka u hodniku ukočiš.
Danas živim u manjem stanu, radim dva posla i još uvijek pazim na svaku kunu, odnosno euro. Nije bajka. Ali spavam mirno.
Amar je ostao uz mene bez velikih riječi. Tek nakon godinu i pol dopustila sam mu da me poljubi. Sad zajedno kuhamo nedjeljom, svađamo se oko toga tko je zaboravio kupiti kruh i smijemo se stvarima koje su nekad bile nemoguće.
Ponekad još vidim mamin pogled u toj sali. I pitam se: koliko žena ostane samo zato da drugima ne pokvari slavlje?
Ja sam otišla. Možda sam nekome bila sramota, ali sebi sam prvi put postala spas.
