„Nemoj mi više pokazivati te slike, Marija. Samo tražiš razlog za svađu.“
Ivan je stajao kraj sudopera, mokrih ruku, i nije me ni pogledao. Ja sam sjedila za kuhinjskim stolom, s mobitelom u ruci i otvorenom objavom njegove majke. Nada u novoj bež haljini, nasmijana na terasi restorana u Opatiji. Ispred nje riba, vino, kolač. Ispod slike komentar njezine prijateljice: „Ženo, znaš uživati!“
Meni je tog jutra banka poslala poruku da nam rata kredita kasni tri dana.
„Ne tražim svađu“, rekla sam tiše nego što sam osjećala. „Tražim svojih osam tisuća eura. Novac koji sam štedjela šest godina.“
Ivan je zalupio čašom o sudoper. Nije pukla, ali zvuk je ostao visjeti između nas.
Sve je počelo prošlog proljeća. Nada je došla kod nas predvečer, bez najave. Lice joj je bilo sivo, ruke su joj se tresle dok je držala šalicu kave. Rekla je da joj prijeti ovrha zbog starih dugova i da bi mogla izgubiti stan u kojem je Ivan odrastao.
„Sine, ja nemam kud“, plakala je. „Ako mi uzmu stan, završit ću kod nekoga po podstanarstvu. Zar si to želiš za svoju majku?“
Ivan je sjedio pognute glave. Ja sam gledala u njega, čekala da nešto kaže. Umjesto toga, on je samo promrmljao:
„Marija ima nešto ušteđeno. Zar ne, ljubavi?“
Taj novac sam skupljala od plaće u trgovini, od prekovremenih smjena, od božićnica. Nisam kupovala novu odjeću, nisam išla na more dvije godine. Htjeli smo njime zatvoriti dio kredita i konačno početi razmišljati o djetetu bez onog grča u želucu kad stigne račun za struju.
Ali Nada je plakala. A ja sam, budala, vjerovala da obitelj znači da ne ostavljaš čovjeka kad tone.
Prebacila sam joj novac isti dan. Nismo ništa potpisali. Ivan je rekao da nema potrebe, da je to njegova majka i da će vratiti čim proda vikendicu koju je naslijedila od tetke u okolici Karlovca.
Vikendica se, naravno, nikad nije prodala.
Prva tri mjeseca Nada me zvala svake nedjelje. Zahvaljivala mi, govorila da sam joj kao kći. Onda su pozivi postali kraći. Kad bih spomenula novac, uzdahnula bi kao da sam joj upravo nešto strašno napravila.
„Marija, pa znaš da nemam. Nemoj me pritiskati.“
A onda sam je vidjela s novim mobitelom. Kasnije je kupila kožnu torbu, onu markiranu, što košta skoro kao moja mjesečna plaća. Ivan je govorio da je možda dobila na rate, da možda nije naše da gledamo. U međuvremenu smo mi uzeli minus da popravimo auto, a onda i mali kredit da pokrijemo račune.
Počela sam se buditi noću. Ležala bih kraj Ivana i slušala njegovo disanje, a u meni bi kipjelo. Nisam više znala jesam li ljuta na Nadu ili na njega. Možda na sebe najviše.
Kulminiralo je na ručku kod njegove sestre Ane. Bilo je rođendansko slavlje za njezina sina. Za stolom su bili svi: Nada, Ivanov brat Damir sa ženom, dvije tetke, čak i susjed Zdravko koji uvijek dođe kad se peče meso.
Nada je baš pričala kako u rujnu planira ići u Makarsku s prijateljicama.
„Treba čovjek malo živjeti“, rekla je i nasmijala se.
Ne znam ni sama kad sam spustila vilicu. Samo sam čula svoj glas.
„A kad planiraš vratiti meni da i ja malo živim?“
Tišina. Ona teška, sramotna. Ana je spustila pogled u tanjur. Damir se nakašljao. Nada me pogledala kao da sam je ošamarila.
„Zar ćeš ti meni pred svima prebacivati?“
„Pred svima si i dobila pomoć“, rekla sam. Ruke su mi se tresle. „Mi kasnimo s ratom kredita, Ivanu je blokiran minus, a ti ideš na more i kupuješ torbe.“
Ivan je tada ustao.
„Dosta, Marija. Nećeš ponižavati moju majku.“
To me boljelo više od svega. Pogledala sam ga i jedva izgovorila:
„A tko ponižava mene, Ivane? Tko je mene pitao mogu li ja bez tog novca?“
Nada je počela plakati, ali ovaj put nisam osjećala sažaljenje. Rekla je da sam pohlepna, da sam unijela razdor u obitelj. Damir je šutio. Ana mi je kasnije, dok sam oblačila jaknu, samo stisnula ruku i prošaptala: „Nisi ti luda. Svi znamo.“
Ivan i ja sada jedva razgovaramo. Spava na kauču već drugi tjedan. Kaže da sam ga natjerala da bira između žene i majke. A ja mislim da je izbor napravio onog dana kad je moj novac nazvao obiteljskom pomoći, a ne dugom.
Je li solidarnost još uvijek solidarnost ako jedna strana daje sve, a druga bez srama uživa? I koliko puta žena mora prešutjeti da bi je obitelj prestala zvati sebičnom?
