Evo nastavka ove dirljive priče:
Ruka joj je drhtala dok je polako vadila požutjeli papir iz metalne kutije. Svjetlost lojanice treperila je u sobi, bacajući duge sjenke na stare drvene zidove.
„Pročitaj glasno“, rekao je Jusuf tiho, stojeći blizu vrata s pognutom glavom, kao da se stidi nečega što nije skrivio.
Emina je spustila pogled na tekst. Bio je to službeni dokument, ovjeren pečatom i potpisom iz Fojnice, datiran na sedamnaest godina unazad – tačno u vrijeme kada je njena majka Sabira umrla. Na papiru je pisalo da je kuća u kojoj su živjeli, zajedno sa svim imanjem, već tada bila pod hipotekom i založena za ogroman novac koji Mustafa nikada nije mogao vratiti. No, ono što ju je potpuno porazilo bio je potpis onoga koji je taj dug otkupio i godinama tajno plaćao kamate, ne tražeći ništa zauzvrat.
Na dnu dokumenta stajalo je ime: Jusuf Aljić.
Emina je naglo podigla pogled, a suze su joj se slile niz lice. Gledala je u čovjeka kojeg su svi u selu ismjecali zbog hromosti i siromaštva. Shvatila je istinu: Jusuf nije bio siromašan čoban zato što nije znao raditi, već zato što je svaki svoj zarađeni novac godinama trošio da otkupi njenu porodičnu kuću i spasi Mustafu od zatvora. Njegova hromost bila je posljedica nesreće u rudniku iz mladosti, kada je spašavao radnike – uključujući i samog Mustafu, koji je to odavno zaboravio ili nikada nije želio priznati.
„Zašto…?“ – uspjela je izustiti Emina, a glas joj je podrhtavao od tuge i nevjerice. „Zašto si šutio sve ove godine? Zašto si dozvolio da te selo ismijava?“
Jusuf je napravio korak naprijed, oslanjajući se na štap, a u njegovim blagim, toplim očima nije bilo ni traga gorčini.
„Jer tvoja majka Sabira jednom mi je dala ruku kada su svi od mene okrenuli glavu“, prozborio je tiho. „Obećao sam joj na samrti da ću te čuvati, makar to značilo da cijeli život nosim tuđi teret i sramotu.“
Emina je polako ustala, osjećajući kako se težina godina, očevog prokletstva i njezine nesreće odjednom topi. U tom hladnom seoskom domu, okružena drvenim gredama i mirisom svijeća, shvatila je da pravo bogatstvo nema veze s novcem, već s ljudskim srcem koje umije voljeti bez uvjeta i pamtiti dobrotu
zauvijek.
