„Tristo kuna za večeru? Jesi li ti normalna, Ana?” Marko je spustio mobitel na stol tako jako da je čaša s vodom zazveckala. „Luka ima deset godina, nije ministar da mu organiziramo banket.”
Stajala sam kraj sudopera, s popisom u ruci. Na njemu je bilo sve što sam planirala: pileći fileti, sokovi, torta iz slastičarnice kod tržnice, dvije pizze za Lukina tri prijatelja. Ništa luksuzno. Samo da dijete ne puše svjećice nad kupovnim keksom, kao da nam je netko umro, a ne da slavimo njegov rođendan.
„Ne tražim banket”, rekla sam tiše nego što sam htjela. „Samo večeru. Njegovi prijatelji dolaze u subotu.”
Marko se nasmijao onim kratkim, hladnim smijehom od kojeg mi se želudac godinama stezao.
„Otkad se prijatelje mora plaćati hranom? Ispeci palačinke. Imaš brašna.”
Imali smo lijep dvosoban stan u Zagrebu. Nije bio naš, kredit smo otplaćivali zajedno, barem je tako pisalo na papirima. U dnevnom boravku stajala je nova kutna garnitura koju je Marko birao tri vikenda. Kuhinja je imala sjajne bijele fronte, a na balkonu su rasle moje pelargonije. Kad bi netko došao kod nas, govorio bi: „Baš ste se lijepo snašli.”
Nitko nije znao da sam za sredstvo za čišćenje kupaonice morala njemu poslati poruku.
„Marko, treba mi za trgovinu.”
A on bi odgovorio: „Koliko?”
Kad bih napisala iznos, slijedilo je: „Za što točno?”
Nekad bi mi prebacio novac na karticu. Nekad bi rekao da pričekam vikend. Nekad bi mi ostavio novčanicu na komodi, savijenu na pola, kao da mi čini uslugu. I uvijek je tražio račun. Uvijek.
„Ovdje piše 4,99 za neke maramice. Zar nisu bile one jeftinije?” pitao bi, gledajući u sitna slova dok ja skidam jaknu.
Isprva sam vjerovala njegovim objašnjenjima. Govorio je da štedi za Lukin fakultet, za renovaciju kupaonice, za crne dane. „Netko u ovoj kući mora misliti unaprijed”, znao je reći.
Ja sam radila povremeno u jednom frizerskom salonu na Trešnjevci. Kad bi me pozvali uskočiti, zaradila bih nešto gotovine. Marko je i to počeo brojati.
„Koliko si danas dobila?”
„Što te briga?” izletjelo mi je jednom.
On je samo podigao obrve. „Briga me jer smo obitelj. Ili sad skrivaš novac od mene?”
Na kraju bih mu dala dio, samo da prestane s tim pogledom. Nije vikao često. Bilo bi, iskreno, lakše da je vikao. On je govorio mirno, razumno, kao da sam ja neodgovorna žena koja bi nas sutra ostavila bez struje zbog svojih hirova.
A moji hirovi bili su školske tenisice, bilježnice, šampon, Lukin dres za mali nogomet.
Jednom je Luka došao kući spuštene glave. Trener je rekao da mu trebaju štitnici za potkoljenice jer stari više nisu sigurni. Dijete ih je zalijepilo selotejpom, ali su opet pukli.
Marko je pogledao fotografiju modela koji sam mu pokazala i rekao: „Neka pričeka plaću. Nije valjda Messi.”
Luka je šutio. Samo je prstom prelazio po rubu stola. Te noći sam plakala u kupaonici bez glasa, puštajući vodu da Marko ne čuje.
Za njegov rođendan više nisam mogla šutjeti. Kad je Marko odbio dati novac, otvorila sam ladicu u kojoj sam mjesecima gurala sitniš od napojnica. Dvjesto osamdeset kuna, nekoliko kovanica i novčanica zgužvanih od pregače. Nije bilo dovoljno za sve, ali bilo je dovoljno da napravim nešto.
U subotu sam kupila sastojke i cijelo popodne pekla palačinke, pileće trakice i kolač od jabuka. Lukini prijatelji došli su s malim poklonima, glasni i smiješni. Stan je prvi put nakon dugo vremena zvučao kao dom.
Marko je izašao iz sobe kad su djeca već jela.
„Odakle ti novac?” šapnuo je kraj mene.
Pogledala sam ga i osjetila nešto čudno. Ne hrabrost, možda. Više umor koji se pretvorio u led.
„Od mog rada.”
„Taj novac je trebao ići u kuću.”
„I otišao je u kuću”, rekla sam. „U ovu kuću. U naše dijete.”
Tada je Luka, sav zamazan čokoladom, dotrčao do mene i zagrlio me oko struka. „Mama, ovo mi je najbolji rođendan.”
Marko je stajao nasuprot nama. Nije rekao ništa. A ja sam u toj tišini prvi put jasno vidjela koliko sam se smanjila da bi on mogao biti velik.
Sljedeći tjedan otvorila sam svoj račun. Nazvala sam prijateljicu Mirjanu, koja radi u odvjetničkom uredu, i pitala je što mi treba ako odlučim otići. Ruke su mi drhtale dok sam govorila, ali nisam spustila slušalicu.
Ne znam još hoću li se razvesti. Znam samo da više ne želim moliti za novac za kruh, deterdžent ili rođendan vlastitog sina.
Je li brak u kojem moraš pravdati svaku kunu uopće brak? I koliko žena još šuti jer se izvana čini da živi sasvim pristojno?
