„Gdje je sarma, Marina?” svekrva Nada pitala me čim sam ušla u kuću, bez pozdrava, bez poljupca u obraz. Stajala je nasred hodnika s pregačom oko struka, a iza nje se iz dnevne sobe čuo svekar Stjepan kako govori rodbini da će ručak biti gotov „samo što nije”.
Pogledala sam svoje prazne ruke. U jednoj torbica, u drugoj jakna. Ni lonca. Ni tepsije. Ni kutije s mađaricom.
„Nema sarme”, rekla sam mirno.
Na trenutak je nastala tišina koja je boljela u ušima.
Moj muž Ivan izašao je iz dnevne sobe s bocom rakije u ruci. Pogledao je prema vratima, pa prema meni, kao da misli da će se lonac sam pojaviti iza mojih nogu.
„Kako misliš nema?” pitao je tiše. „Rekao sam svima da ti radiš onu svoju sarmu.”
E tu me nešto presjeklo. Ne zato što je povisio glas. Nije ni morao. Zato što je rekao svoju. Kao da je to moj zaštitni znak, a ne šest sati stajanja u kuhinji. Kao da sarma sama naraste u loncu, kolači se ispeku dok ja spavam, a suđe se opere od lijepih želja.
„Nisi me pitao, Ivane. Ti si im rekao.”
Nada je brzo uzdahnula i stisnula usne.
„Marina, pa znaš da je Stjepanu rođendan. Nećemo valjda pred ljudima… Što će reći rodbina?”
Godinama sam slušala što će reći rodbina. Kad bih na Badnjak došla nakon smjene u trgovini i do dva ujutro motala sarmu. Kad bi Nada pozvala dvadeset ljudi, pa mi usput javila: „Ti to bolje znaš organizirati.” Kad bi Ivan nakon ručka ustao od stola i rekao: „Hajde, žene će to”, dok bi on sa sinovima od njegove sestre gledao utakmicu.
A ja bih prala masne tanjure dok su oni navijali.
Ovaj put sam tri dana prije rođendana rekla Ivanu da neću pripremati ništa. Sjedili smo u kuhinji. On je skrolao po telefonu i samo promrmljao: „Dobro, dobro, riješit ćemo.” Mislila sam da me čuo. Zapravo nije čuo ni riječ.
Ušla sam u dnevnu sobu. Oko stola su sjedili Ivanova sestra Mirjana, njezin muž Damir, njihova djeca, tetka Ruža i još nekoliko rođaka. Stol je bio gotovo prazan: zdjela francuske salate, kruh, sir, naresci i dvije boce vina.
Stjepan je sjedio na čelu stola, zbunjen i crven u licu.
„Sretan rođendan”, rekla sam mu i pružila malu omotnicu.
Kupila sam mu bon za ribolov, nešto što je stvarno volio. Naslonio je dlan na omotnicu, ali nije je otvorio.
„A ručak?” pitao je.
Nisam više mogla gutati knedlu. Toliko sam puta bila pristojna da sam se od te pristojnosti počela gušiti.
„Ručak nije moja odgovornost samo zato što sam snaha”, rekla sam. „Radim puno radno vrijeme. Vodim računa o našem stanu, perem, kuham, kupujem, brinem o djeci kad su bolesna. I onda još svaku vašu proslavu odradim kao da sam plaćena kuharica i čistačica. Nitko me nikad ne pita jesam li umorna. Samo se pita gdje je sarma.”
Ivan je spustio bocu na komodu malo jače nego što je trebao.
„Ne moraš sad praviti scenu.”
Pogledala sam ga. Ruke su mi se tresle, ali glas nije.
„Scena je to što sam došla bez lonca? Ili to što si ti obećao moj rad, a da me nisi ni pogledao?”
Mirjana je šutjela, pa polako rekla: „Iskreno… i ja sam mislila da će Marina sve donijeti. Tako je uvijek bilo.”
„E pa upravo je to problem”, odgovorila sam.
Nada je sjela na stolicu. Prvi put nije djelovala ljutito, nego umorno. Možda se prepoznala u meni, možda je samo shvatila da joj je propao plan. Ne znam.
Stjepan je tada skinuo naočale i rekao Ivanu: „Sine, ako si zvao ljude, trebao si organizirati ručak. Ne prebacivati na Marinu.”
Ivan je ostao nijem. To od svog oca nije očekivao.
Damir je otišao do obližnje pečenjare po janjetinu i krumpir. Mirjana je s djecom složila stol. Ivan je donio tanjure, vilice i sokove iz podruma. Nada je napravila brzu juhu, a ja sam sjela prvi put na trosjed, s čašom vode u rukama.
Kad je ručak završio, Ivan je krenuo prema meni, valjda očekujući da ustanem i počnem skupljati.
Nisam se pomaknula.
„Danas ti”, rekla sam.
Pogledao je stol pun mrvica, kostiju, čaša i masnih tanjura. Onda je samo kimnuo. Nije bilo isprike još tada, ali je prvi put vidio ono što ja gledam nakon svake njihove proslave.
Kasnije, u autu, rekao je: „Nisam shvaćao da je toliko loše.”
„Nisi shvaćao jer nisi morao.”
Te večeri smo dogovorili da više nema obiteljskih ručkova koje ja sama pripremam. Tko zove, taj organizira. Tko jede, taj i posprema. Kod kuće smo podijelili poslove na papir, doslovno na papir, jer obećanja bez toga kod nas očito nisu vrijedila puno.
Ne osjećam se ponosno što sam pukla pred svima. Ali osjećam olakšanje. Koliko žena mora doći praznih ruku da bi je obitelj konačno primijetila?
