“Ako mi ne daš do petka, znat će ti djeca sve, Marija. I ne samo oni. Znat će cijeli ulaz.”
Čula sam taj muški glas kroz majčina poluotvorena vrata prije nego što sam uspjela pozvoniti. Stajala sam na četvrtom katu zgrade u Travnom, s vrećicom mandarina u ruci i osjećajem da sam slučajno ušla u tuđi život. Onda su vrata tresnula. Majka je ostala s druge strane, a ja sam čula kako teško diše.
“Mama?” rekla sam tiho.
Dugo nije otvarala. Kad je napokon otključala, lice joj je bilo sivo, a prsti su joj drhtali oko kvake.
“Što radiš ovdje, Ana? Nisam te očekivala.”
“Tko je to bio?”
“Nitko. Susjed. Zabunio se za stan.”
Pogledala me ravno u oči i lagala bez treptaja. Tada još nisam znala koliko joj je to postalo lako.
Prvi put mi je tražila novac krajem zime. Rekla je da je pukla cijev u kupaonici i da majstor ne želi čekati. Plakala je preko telefona, govorila da joj voda curi susjedi ispod i da će nastati katastrofa. Poslala sam joj osamsto eura od ušteđevine koju sam čuvala za popravak auta.
“Vratit ću ti čim sjedne mirovina, dušo”, obećala je.
Nije vratila. Nisam ni pitala. Bila mi je majka.
Dva mjeseca kasnije nazvao me brat Ivan. Bio je nervozan, što kod njega znači da šuti tri sekunde predugo prije nego išta kaže.
“Je li tebi mama spominjala zube?”
“Kakve zube?”
“Kaže da mora hitno staviti krunicu. Dao sam joj šeststo eura. Navodno joj je upala do kosti.”
U želucu mi se nešto stisnulo.
“Meni je rekla da joj je pukla cijev.”
S druge strane nastala je tišina.
“Ana… kupaonica joj je bila suha kad sam bio kod nje prošli tjedan.”
Pokušavali smo naći opravdanje. Možda se prvo pokvarila cijev, pa zub. Možda se sramila tražiti više. Majka je cijeli život živjela skromno. Nakon što je otac poginuo na poslu, ona je nas troje dizala od svoje plaće u trgovini, šivala susjedama zavjese i nikad nije dopustila da legnemo gladni. Takvoj ženi želiš vjerovati. Moraš željeti.
Ali onda se javila naša mlađa sestra Lejla.
Došla je kod mene u stan bez najave, mokre kose, u trenirci, s očima crvenim od plača. Sjela je za kuhinjski stol i samo izvadila mobitel.
“Mama mi je uzela tisuću i dvjesto eura”, rekla je.
“Za što?”
“Za pretrage. Rekla je da sumnjaju na nešto na plućima. Molila me da ne govorim vama da se ne brinete.”
Ivan je došao pola sata poslije. Sjedili smo nas troje oko stola, kao djeca kad smo čekali da majka donese palačinke, samo što je sada na stolu bila njezina laž, gola i ružna.
Lejla je ponavljala: “Znači, nije bolesna? Lagala je da možda ima rak? Kako to možeš reći svom djetetu?”
Nisam znala što reći. Branila sam majku čak i tada, iz navike.
“Možda jest bila na pretragama. Možda joj je trebalo za nešto drugo…”
Ivan je lupio dlanom o stol, ne jako, ali dovoljno da poskočim.
“Nemoj, Ana. Nemoj je više izvlačiti. Ovo nije sto eura za režije. Ona nas je planski lagala. Svakoga posebno.”
Sutradan smo otišli k njoj bez najave. Ivan je inzistirao. Majka je otvorila vrata u kućnom ogrtaču i odmah shvatila po našim licima da znamo.
“Što je sad?”
“Sjedni”, rekao je Ivan.
“Nećeš mi ti naređivati u mom stanu.”
“Onda ćemo stajati. Koliko si novca uzela od nas?”
Majka se okrenula prema sudoperu. Na njemu je stajala jedna šalica od kave, neoprana. Gledala je u nju kao da joj može pomoći.
“Imala sam troškove.”
“Kakve troškove, mama?” pitala je Lejla. Glas joj je pukao. “Jesam li stvarno morala misliti da umireš da bi mi dala razlog?”
Tada je netko pozvonio. Jednom. Pa drugi put, duže.
Majka je problijedjela. Doslovno je napravila korak unatrag.
“Ne otvarajte”, šapnula je.
Ivan je već bio kod vrata. Kroz špijunku je pogledao i ukočio se.
“Onaj Željko s drugog kata?”
Majka je zatvorila oči.
“Nemoj, Ivane. Molim te.”
Ali on je otvorio.
Željko je bio čovjek kojeg smo viđali godinama. Uvijek u potkošulji, uvijek s cigaretom među prstima, onaj tip susjeda koji zna tko kada dolazi i odlazi. Kad je ugledao nas troje, zastao je.
“Aha. Obiteljski sastanak. Dobro, Marija, izgleda da je vrijeme.”
Ivan ga je uhvatio za majicu i gurnuo prema zidu hodnika. Nikad nisam vidjela brata takvog.
“Što joj radiš?”
“Pusti me! Ništa joj ne radim. Samo tražim svoje pare.”
Majka je počela plakati, onako bez glasa, držeći ruku preko usta.
Ispostavilo se da je prije četiri godine posudila novac od Željka. Pet tisuća eura. Navodno za zatvaranje starih dugova nakon očevih kredita za koje mi nismo znali. Vraćala mu je pomalo, ali on je počeo tražiti sve više. Kamate koje nisu bile dogovorene. Novac za “šutnju”. Prijetio je da će po zgradi pričati kako je ona krala iz trgovine gdje je nekad radila, iako za to nije imao nikakav dokaz.
Najgore je bilo što je majka već dala skoro devet tisuća eura.
“Mislila sam da ću sama riješiti”, govorila je kroz suze. “Nisam htjela da mislite da sam propala. Da sam loša majka.”
Lejla ju je gledala praznim pogledom.
“Mama, loša majka nisi postala zato što si posudila novac. Postala si loša prema nama kad si nas natjerala da se bojimo tvoje smrti.”
Te riječi su ostale visjeti u toj maloj kuhinji. Čak je i Željko na trenutak spustio pogled.
Nismo platili ni cent više. Ivanov prijatelj preporučio nam je odvjetnicu Jasminu, ženu mirnog glasa koja je pregledala poruke, uplatnice i snimke poziva koje je majka, srećom, čuvala. Prijavili smo Željka policiji zbog ucjene. Kad je dobio poziv na razgovor, odjednom je tvrdio da je sve bio “nesporazum među susjedima”.
Nije bio.
Postupak je trajao mjesecima, iscrpio nas je, ali ucjene su stale. Majka je prodala očev stari sat i dio namještaja koji joj nije trebao, a mi smo joj pomogli zatvoriti stvarni preostali dug. Ne zato što je zaslužila naš novac, nego zato što nismo mogli gledati kako tone.
Ali nakon svega ništa nije bilo isto. Kad me danas nazove i kaže: “Ana, treba mi mala usluga”, prvo osjetim sumnju. Prije nego brigu. I mrzim se zbog toga.
Ona još uvijek kuha nedjeljom. Donese sarmu, složi kolače, pita jesmo li dovoljno jeli. Ponaša se kao da se kroz te male stvari može vratiti vrijeme. Ponekad je zagrlim. Ponekad ne mogu.
Može li se povjerenje vratiti kad ga osoba koja te odgojila razbije toliko puta? I jesmo li je trebali ranije slušati, umjesto da vjerujemo svakoj njezinoj suzi?
