— Čašu ću podignuti za svog sina. Za nju neću. Neke žene znaju dobro kome se trebaju uvaliti.
Svekrva je stajala između naših stolova, s mikrofonom u ruci. Konobar je zastao držeći pladanj. Moja mama spustila je pogled u tanjur, a ja sam pod stolom toliko stisnula Markovu ruku da sam mu nokte zarila u kožu.
Čekala sam da ustane.
— Mama, daj sad… — promrmljao je.
Vesna se nasmijala.
— Što? Zar ni na sinovoj svadbi ne smijem reći što mislim? Ja ovu za snahu ne priznajem.
Netko je pljesnuo, valjda misleći da je šala. Glazbenici su požurili zasvirati. Marko je otišao do majke, nešto joj šapnuo i odveo je prema hodniku.
Ja sam ostala sjediti u vjenčanici koju je moja mama otplaćivala na šest rata.
Marka sam upoznala u trgovini građevinskim materijalom, gdje sam radila na blagajni. Dolazio je po sitnice za stan koji je uređivao iznad majčine kuće. Udvarao mi se nespretno, donosio kavu i jednom kupio tri ista odvijača jer nije znao kako me pozvati van.
Voljela sam ga. Onako mirno, bez računice. Kad bi završio smjenu u skladištu, čekao bi me pred trgovinom, iako je do kuće mogao stići pola sata ranije.
Vesna me od početka zvala „ona tvoja”. Smetalo joj je što sam podstanarka, što mi je otac otišao dok sam bila mala, što mama čisti urede.
— Nije ona za tebe — čula sam je jednom iz kuhinje.
Marko je poslije rekao da joj samo treba vremena.
Dala sam joj dvije godine.
Za svadbu nam je posudila četiri tisuće eura. Nisam ih htjela uzeti, ali Marko je govorio da ćemo vratiti i da je vrijeđam odbijanjem. U kuvertu sam stavila papir s iznosom i datumom. Ona ga je izvadila i poderala.
— Obitelj smo. Ne treba meni ugovor.
Nakon njezina govora otišla sam u zahod. Moja sestra Marija pridržavala mi je haljinu dok sam nad umivaonikom pokušavala prestati plakati. Čula sam goste kako u hodniku šapuću da je Vesna malo popila, da je sama podigla sina, da je treba razumjeti.
Mene nitko nije pitao mogu li razumjeti.
Marko me pronašao nakon dvadeset minuta.
— Rekao sam joj da je pretjerala.
— Pretjerala? Kao da je naručila previše kolača?
— Ivana, nemoj i ti sad. Ne znam gdje mi je glava.
Tu sam prvi put pomislila da sam se udala, a da u tome možda ipak nisam s nekim zajedno.
U stan iznad nje nismo uselili. Našli smo mali podstanarski stan na rubu Zagreba. Najamnina je pojela pola moje plaće, a novac od svadbe otišao je na polog i vraćanje dijela duga.
Vesna je zvala svaki dan. Ako se Marko ne bi javio, napisala bi da ga je rodila, a ja odvela.
On je razgovore obavljao na balkonu. Vraćao se smrknut, a onda bismo se posvađali oko suđa ili računa. Zapravo smo se stalno svađali oko nje.
Prije mjesec dana našla sam potvrdu o uplati. Dao joj je još tristo eura, a mi smo odgađali kupnju perilice jer nismo imali dovoljno.
— Rekla je da joj treba za režije.
— Zašto mi nisi rekao?
Sjeo je na rub kreveta.
— Jer sam znao da ćeš se naljutiti.
— Nisam ljuta što si joj pomogao. Ljuta sam što me se bojiš, a njoj ne znaš reći ne.
Dugo je šutio. Onda je priznao da mu je još kao djetetu govorila kako bez njega nema nikoga.
Nisam ga zagrlila. Nisam mogla odmah.
Prošli tjedan nazvao ju je preda mnom. Rekao je da ćemo dug vraćati prema svojim mogućnostima i da bez isprike meni neće biti zajedničkih ručkova. Poklopila mu je.
Poslije je plakao. Ja sam mu donijela vode.
Još ne znam hoćemo li uspjeti. Znam samo da ne tražim da prestane voljeti majku — tražim da me uz tu ljubav ne mora stalno boljeti.
