“Jeste li vi normalni? Dali ste joj pitu sa sirom i šećerom?”
Marinina torba pala je na pod u mom hodniku, a mala Ema stajala je iza mojih nogu, s mrvicama na ružičastoj majici. U ruci sam još držala tanjurić. Na njemu je ostao samo trag šećera u prahu.
“Samo mali komad, Marina. Dijete je tražilo. Nije otrov, pobogu.”
Pogledala me kao da sam namjerno napravila nešto strašno.
“Nije stvar u piti, Ljubice. Rekla sam vam sto puta. Bez šećera, bez mlijeka, bez bijelog brašna. Ona ima osjetljiv želudac, a vi me svaki put napravite ludom pred njom.”
Tada je ušao moj sin Ivan. Čuo je povišene glasove već s dvorišta. Pogledao je Emu, pa mene, pa Marinu. Čekala sam da kaže ono što je oduvijek govorio: “Ma mama, nemojte se svađati.” Ali nije.
“Mama, zašto to radiš?”
Ta rečenica me presjekla jače nego Marinino vikanje.
Nisam ja oduvijek bila protiv nje. Kad je Ivan doveo Marinu iz Tuzle, bila sam sretna što je našao mirnu, obrazovanu djevojku. Bila je vrijedna, pristojna, sve dok nije rodila Emu. Nakon poroda kao da je stalno živjela na oprezu. Čitala je deklaracije, mjerila grame, kuhala nekakve kašice od prosa i tikvice. U mojoj kući više nije smjelo biti ni čokolade na stolu.
“Ema neće sokove, neće paštete, neće mlijeko, neće meso iz trgovine”, govorila bi Marina i nosila svoje posudice čak i na nedjeljni ručak.
A ja sam odrasla u kući gdje je nedjelja mirisala na juhu, sarmu, pečenu piletinu i pitu koju bi moja pokojna majka razvlačila preko cijelog stola. Kod nas se ljubav pokazivala punim tanjurom. Kad dijete odbije jesti, ti mu kažeš: “Hajde, dušo, još dvije žlice za baku.” Nismo mi bili savršeni, ali smo se držali zajedno.
Prvi veći sukob dogodio se za Emin treći rođendan. Napravila sam tortu od oraha, s domaćim jajima i kremom, baš kakvu je Ivan volio kad je bio mali. Marina je donijela svoju tortu od banane, zobenih pahuljica i nekog namaza koji je izgledao kao blato. Moja je stajala netaknuta.
“Nemojte joj nuditi”, rekla mi je tiho, ali hladno. “Poslije će plakati i tražiti još.”
“Pa neka traži, dijete je”, odgovorila sam.
Ivan je tada stao uz nju. Rekao je da Ema nakon mliječnog ima bolove u trbuhu, da su tako dogovorili s pedijatricom i da moram poštovati njihova pravila. Nisam se svađala. Samo sam odnijela tortu u smočnicu i plakala među teglama ajvara, kao budala.
Od tada su ručkovi postali mučenje. Ja skuham grah sa suhim mesom, Marina izvadi Emine lećine polpete. Ja ispečem uštipke, ona kaže da je ulje problem. Čak je i moja sestra Zora jednom šapnula: “Ljubice, pusti ih, njihovo dijete.” A meni je u glavi odzvanjalo samo jedno: zar više nemam pravo biti baka?
Tog dana Marina je otišla do ljekarne, a Ivan je bio na poslu. Ema je sjedila za stolom i gledala pitu koja se hladila. Nisam joj je gurala. Kunem se, nisam.
“Bako, miriše kao kod tebe uvijek”, rekla je.
Uzela sam mali komad, manji od dlana. “Samo probaj. Nemoj mami reći da sam ti dala, naljutit će se bez veze.”
Čim sam to izgovorila, znala sam da nije dobro. Ali Ema se nasmijala. Onako iskreno, sa širom razvučenim obrazima. Rekla je: “Fino je.” I meni se srce napunilo, kao da sam vratila nešto svoje.
A onda se Marina vratila ranije.
Nakon svađe Ivan je poveo njih dvije kući. Ema je plakala jer je čula viku, Marina je plakala od bijesa, a ja sam ostala sama uz stol na kojem je bila pita. Dva mjeseca nitko mi nije doveo unuku. Ivan mi se javljao kratko, samo: “Dobro smo.” Nije dolazio ni na kavu.
Kad smo napokon sjeli razgovarati, Marina nije vikala. To je bilo još gore.
“Vi mislite da ja izmišljam”, rekla je. “Ema je prošle godine završila na hitnoj zbog reakcije nakon mliječnog. Ja nisam stroga da bih vama kvarila ručak. Ja se bojim za svoje dijete svaki dan. A vi ste je naučili da krije stvari od mene.”
Nisam imala što reći. Nisam znala za hitnu. Ivan mi nije rekao, valjda da me ne opterećuje ili jer smo već bili predaleko u svađama.
Ispričala sam se Emi prva. Rekla sam joj da baka nije smjela tražiti tajnu od nje. Onda sam se ispričala Marini. Teško mi je bilo, grlo mi se zatvorilo, ali jesam.
I dalje mislim da djeca trebaju znati okus bakine pite. Ali sada znam i da ljubav nije kad radiš po svome, nego kad poštuješ strah roditelja, čak i kad ga ne razumiješ do kraja.
Jesam li ja htjela samo razmaziti unuku ili sam, iskreno, kažnjavala snahu jer više nisam bila najvažnija žena u Ivanovu životu?
Možda je najteže priznati da ponekad i baka mora naučiti gdje su granice.
