Proljeće 2018. Slučajno sam naišla na vjenčanicu koja mi se jako svidjela, i to za samo 60 dolara, a ostala su bila još samo tri tjedna do mog vjenčanja. Zvala sam na sve strane, ali nijedan lokalni salon nije mogao primiti moju haljinu na prepravke.
O tome sam pričala s kolegicom tokom pauze za ručak u bolnici, na jednom mirnom mjestu, kad se iznenada pojavila medicinska sestra iz onkološkog odjela i rekla: „Ja radim prepravke! Rado bih pogledala haljinu!“ Iznenađena, upitala sam je koliko obično naplaćuje svoj rad. Rekla je: „Ma, 50 dolara“ (što je izuzetno jeftino za prepravke vjenčanice).
Prihvatila sam njenu ponudu, uzela njen broj i dogovorile smo se da je donesem sutradan na našoj pauzi za ručak. Imala sam nekoliko proba, samo da sve bude savršeno. Čak je sama kupila dodatni materijal za jedan dio.
Tokom tih proba pričale smo o životu, i ispričala mi je kako joj je majka preminula te zime. Zajedno su šile, i rad na ovakvim projektima pomagao joj je da se osjeća bliže svojoj mami.
Na dan kada sam došla po haljinu, predala mi ju je s velikim osmijehom. Pokušala sam joj dati novac, ali nije ga htjela uzeti. Rekla je da je to na nju, u čast svoje majke. Rasplakala sam se, i obje smo plakale zajedno. Obećala sam joj da ću jednog dana prenijeti njeno dobro djelo dalje.
