Nikada zapravo nisam oprostio svojoj majci. Uvijek sam je krivio za siromaštvo u kojem sam odrastao. Mog oca nikada nije bilo u našem životu, pa je bila samo ona, cijelog života se boreći da sastavi kraj s krajem. U međuvremenu sam zavidio prijateljima na njihovim stvarima, dok smo mi jeli najjeftiniju hranu i jedva preživljavali.
Kad sam imao 20 godina, ona je umrla. Nismo razgovarali već dvije godine. Na njenoj sahrani prišla mi je tetka i rekla: „Tvoja mama je htjela da ti ostavi svoju staru vazu. Ona s ružičastim ukrasom, sjećaš je se, zar ne?“
Podrugljivo sam se nasmijao. Naravno da sam je se sjećao. Ta napukla, ružna vaza stajala je na našem prozoru otkad pamtim. Uvijek prazna, bez cvijeća, samo stalni podsjetnik na to koliko smo bili siromašni.
Odnio sam je kući, planirajući da je gurnem u neki ormar. Ali kad sam je podigao, nešto je zazveckalo unutra. Okrenuo sam je naopako i desetine komada nakita prosule su se po tepihu.
Platinasti prstenovi, dijamantna ogrlica i još mnogo toga. Po struci sam zlatar. Odmah sam znao da ti komadi vrijede mnogo. Kasnije sam pitao tetku o tome.
Rekla mi je: „Svi smo mi dobili nasljedstvo od tvoje bake. I ti si trebao dobiti svoj dio, ali kada je saznala da ne razgovaraš s majkom, baka je promijenila testament i sve ostavila tvojoj mami.“
