Zatrudnjela sam sa 15 godina, pa sam se navikla na osuđujuće poglede ljudi. Jednog dana, starija žena mi je pružila presavijenu novčanicu od 20 dolara i rekla: „Evo, dušo. Pelene znaju biti skupe.“ Kasnije kod kuće pronašla sam mali komadić papira ušuškan unutra na kojem je pisalo: „Jača si nego što misliš.“ Godinama kasnije otkrila sam jedva vidljiv natpis na poleđini — moje ime. Nikada prije nisam srela tu ženu. Jednog dana, dok sam posjećivala mamu, spomenula sam joj poruku — i ona je utihnula. Zatim se nasmiješila i rekla: „Bila je to susjeda kojoj sam jednom pomogla kad niko drugi nije htio. Izgleda da je zapamtila.“
Bonus:
Na fakultetu sam prošla kroz duboku depresiju i tugu, a tokom ljetne pauze radila sam kao spremačica u hotelu Comfort Inn, što se pokazalo kao izuzetno fizički naporan posao. Imam osjećaj da su mi ti ljetni mjeseci teškog fizičkog rada, provedeni uglavnom u samoći, dali vremena da se suočim s nekim teškim emocijama.
Jednog dana, dok sam završavala čišćenje sobe — vrela, oznojena i iscrpljena od zagušljive vrućine (hodnici nisu bili klimatizirani, samo sobe) — bila sam potpuno umorna i prljava. Dok sam slagala smeće na kolica, iz jedne sobe su izašla dvojica prelijepih muškaraca (sjajnih očiju, lijepo odjeveni, tamne i glatke kože, s prekrasnim širokim osmijesima) i zaustavili se da mi otpjevaju predivnu a capella pjesmu. Zvuk njihovih glasova, bogat i snažan, koji je odjekivao dugim praznim hodnikom, bio je nestvaran.
Ispostavilo se da su pjevači na putu ka nastupu. Nikada neću zaboraviti to iskustvo. Bilo je to prije otprilike 12 godina, ali još uvijek se sjećam tog osjećaja — koliko malo dobrote i ljepote može podići nečiji duh.
