Ukrala sam oženjenog muškarca od njegove žene i njihovo troje djece. Bila sam zaslijepljena „ljubavlju“ i postala sam zla. Njegova žena me jednom nazvala, plačući i moleći me da prestanem.
Rekla sam joj: „Sačuvaj svoje kukanje za nekoga koga briga. On je otišao. Sredi se.“ Da. Bila sam ta osoba.
Godinu dana kasnije bila sam trudna i sretna — ili sam barem tako mislila. Vratila sam se kući s pregleda i našla poruku na vratima: „Bježi. Čak ni ti ovo ne zaslužuješ.“ Mislila sam da je to šala ili prijetnja.
Te večeri dobila sam gomilu fotografija u Facebook Messengeru s lažnog profila. Nije me zanimalo ko ih je poslao — fotografije su bile dovoljne. Moj partner je bio na njima, držeći se za ruke s drugom trudnom ženom.
Fotografije su bile svježe — ista odjeća koju smo zajedno kupili, ista frizura, sve isto. Bilo ih je mnogo, snimljenih iz čudnih uglova, kao da ih je neko pratio.
Zatim je stigla poruka:
„Mislila sam da si mi uzela cijeli život kada si mi ukrala muža. Ispostavilo se da si samo iznijela smeće iz moje kuće. Moraš znati ko je on.
Nemoj završiti kao ja. Uzmi sve što možeš i otiđi. On se neće promijeniti.“
Tada me je pogodila istina. Bila je to njegova bivša supruga. Žena koju sam izdala — žena čiji sam život pomogla uništiti — upozoravala me kako ne bih završila napuštena s novorođenčetom i bez ičega. Nije tražila osvetu. Željela je da me zaštiti od iste boli.
Ubrzo sam ga ostavila. Ali prije toga sam se pobrinula da ja i moja beba budemo finansijski sigurni. Otišla sam pod svojim uslovima.
Nikada neću zaboraviti dobrotu žene koja je imala svaki razlog da me mrzi… a ipak je izabrala da me zaštiti.
