Piše: Jagoda Savić
Kad su u pitanju međunarodna usvajanja djece udarna vijest nam dolazi iz Švicarske. Naime, 25 januara 2025 godine švicarska vlada u Bernu je odlučila da zabrani međunarodna usvojenja, što je najpametnija odluka koju sam pročitala u zadnjih 25 godina, koliko pratim ovu oblast. Tačnije rečeno, vlada je od Ministarstva pravde zatražila da pripremi nacrt dokumenta koji bi regulisao ovu materiju. Grupa nezavisnih švicarskih eksperata je dala mišljenje da čak ni bilo kakav dobro koncipiran pravni propis ne može da spriječi zloupotrebu djece i da se u prošlosti desilo dosta nepravilnosti kod međunarodnih usvojenja.
Zajednički regulatorni okvir za međudržavna usvajanja je Haška konvencija o zaštiti djece iz 1993. godine. Njen najvažniji cilj je bio da zadovolji pravo djeteta da ima porodicu ali i da olakša pravno i etički sigurna usvajanja.
Saglasnost bioloških roditelja:
Može li se dijete usvojiti bez saglasnosti bioloških roditelja? Općenito gledano, dijete može biti dostupno za usvajanje po tri različita osnova. Prvi je da je socijalna služba u zemlji porijekla preuzela brigu o djetetu jer ga ugrožava njegova biološka porodica. Drugi je da su državni organi dijete proglasili napuštenim, jer nisu uspjeli ući u trag biološkim roditeljima ili srodnicima. I treći je da su biološki roditelji dali saglasnost za usvojenje njihovog djeteta. Preduslov da bi dijete imalo pravo na međunarodno usvojenje je da su vlasti, prvo, iscrpile sve mogućnosti da dijete ostane u svojoj biološkoj porodici ili sa rođacima, i drugo, da su vlasti bezuspješno aktivno tragale za domaćom usvojiteljskom porodicom. Naš zadatak je da odgovorimo na pitanje da li u Srbiji u mehanizmu međunarodnog usvajanja djece u Srbiji elemenata državne otmice djece ili nema?
Upliv novca u proceduru
Ako postoji dobra namjera vlasti da nekom nesretnom djetetu pruži topao dom, onda bi ta dobronamjernost trebala biti besplatna. Državni službenik koji se bavi nesretnim djetetom za svoj rad dobija mjesečnu platu pa njegovo dobro djelo da nađe porodicu za nesretno dijete ne bi trebalo da mu donosi nikakav dodatni prihod. Međutim, u svim zemljama zapadne Evrope budući usvojitelji plaćaju naknadu za usvojenje djeteta koja pokriva troškove usvojenja i u njihovoj zemlji i u zemlji porijekla djeteta.
Kolika je naknada za usvojenje u nekoj zemlji sa visokim životnim standardom? Nasumice sam odabrala primjer Švedske, koja pokazuje sljedeći cjenovnik usluga za usvajanje djeteta: najprije se plaća naknada za dobijanje broja predmeta u iznosu od 2800 švedskih kruna po kalendarskoj godini, članarina 40 kruna mjesečno, naknada za uputstva za pripremu aplikacionih dokumenata od 10.000 kruna (7.1. tačka ugovora), naknada za slanje u zemlju porijekla djeteta 50.000 kruna, naknada za obavještavanje djece 60.000 kruna, za ponovo uputstva o pripremi aplikacionih dokumenata 10.000 kruna (6.1. tačka ugovora) , za podnošenje prvog dokumenta za prijavu u posredničku agenciju 25.000 kruna, za slanje dokumenata u zemlju 60.000 kruna i za prihvatanje obavještenja o djetetu i dobijanje saglasnosti od općine 135.000 kruna . Pored ovih iznosa, postoje i specifični troškovi koje snosi Centar za usvajanje, kao što su troškovi za dokumente, takse za registraciju, zdravstvena zaštita i pravni troškovi. Fiksni troškovi od 225 000 kruna pretvoreni u eure iznose oko 22 740 eura a varijabilni troškovi kao što su pravna pomoć i neki drugi do 4000 eura.
Dimenzije pojave
Samo u Švedskoj se na sajtu jedne agencije za posredovanje nalaze dvije tabele u kojima piše da je iz Srbije, od 1970 godine do 2018 godine bilo usvojeno 133 djece i od 2019 godine do danas 77 djece, što ukupno iznosi 210 djece. Država Srbija ne pruža dovoljno jake mehanizme za zaštitu djece od zloupotreba sopstvenih organa jer preskače dva obavezna elementa procedure , a to su ispitivanje svih mogućnosti da dijete ostane u svojoj porodici i traženje domaće usvojiteljske porodice.
Vezano za gornje cifre , to bi značilo da su usvojitelji iz Švedske za svu djecu iz Srbije do sada platili oko 4 773400 eura za fiksne troškove i ugrubo oko 840 000 eura za varijabilne troškove, što je ukupno više od pet i po miliona eura. Da je isti broj djece odeveden u deset zapadnoevropskioh zemalja, zbir troškova njihovog usvajanja za posredničke agencije bi bio oko pedeset miliona eura. Zato možemo zaključiti da je međunarodno usvajanje djece za posredničke agencije i državne organe vrlo isplativ biznis i da se pravosudni istražni organi u Srbiji uopšte nisu bavili tom temom.
Neovlaštena upotreba informacija:
Prvi novinar u Srbiji koji je prije nekoliko godina pokrenuo pitanje moguće trgovine djecom pomoću socijalnih službi je bio Duško Velkovski. Po Velkovskom su posebno sporna bila međunarodna usvojenja u Norveškoj i Švedskoj. Duškov najvažniji rezultat je taj što je otkrio da su službenici Centara za socijalni rad u Srbiji Norvežanima davali informacije o „adoptivno interesantnoj deci“, koja su ili već pristupačna za usvajanje, ili to mogu ubrzo da postanu . Ističem činjenicu da je odavanje ličnih informacija zaštićenih zakonima Srbije krivično djelo za koje do sada niko nije odgovarao. Drugo, Duško je otkrio da su uposlenici centara za socijalni rad imali veoma razrađene odnose saradnje sa vladinim i nevladinim organizacijama u skandinavskim zemljama. Tako je Duško „iščačkao“ da je npr. Smilja Igić, u Srbiji državni službenik, psiholog-pedagog u socijalnoj službi Zvezdara, u norveškom sistemu za usvajanje djece imala i svoju karticu kao spoljni saradnik pod šifrom 3202936539. Ne treba posebno ni isticati da je ovakav sukob interesa neprihvatljiv iz optike zaštite zakonitosti rada socijalnih službi.
Duško je došao u posjed više stotina elektronskih dokumenata iz baze podataka norveške javne agencije za zaštitu djece koja se zove„Barnevernet“ . U dokumentima kojih se dokopao vidjelo se ne samo ko je pošiljalac izveštaja, već i kojoj lokalnoj organizaciji u Norveškoj su oni proslijeđeni. Takođe se dalo zaključiti da su izvještaji o djeci slati ciljano, i da su nastali na osnovu prvobitnog upita neke od podružnice „Barneverneta“ u kome su navedene želje za usvajanje spremnih roditelja kao što su na primer, starost djeteta, spol, boja kože, kose, očiju itd.
Kad je Duško napravio rekonstrukciju događaja, zaključio je da je mehanizam Srbija-Norveška funkcionisao na način da su Norvežani, koji su bili zainteresovani da dobiju neko od djece iz Srbije, trebalo samo da se jave „Barnevernetu“ , navedu identifikacioni broj deteta koje žele da dobiju i ono bi u montiranom postupku momentalno bilo oduzeto biološkim roditeljima u Srbiji i predato na usvajanje. Pitanje na koje država Srbija od Duškovog otkrića iz 2018 godine nije dala odgovor je ko je bio vlasnik podataka o adoptivno interesantnoj djeci i zašto su ti podaci curili iz baze podataka koja je trebala da garantuje zaštitu privatnosti i takve djece i njihovih roditelja?
Kompromitovani partneri:
Zašto je Duško bio u pravu kad je upro prstom u norveško-srbijanske kontakte? Iz prostog razloga što je norveška agencija „Barnevernet“ kompromitovana i što srbijanskoj socijalnoj službi ugrožava ugled i samo kontaktiranje sa ovom agencijom. Najčešće kritike koje je ova agencija dobijala za svakodnevni rad su bile da je otkrila premalo slučajeva roditeljskog zanemarivanja i prekasno pomagala djeci kao i da suviše lako preuzimaju starateljstvo nad djecom. Istorijat žalbi protiv „Barneverneta“ od 1945 do 1980 godine je pokazao da je otprilike 4000 ljudi koji su ranije bili odvedeni pod starateljstvo i smještani u hraniteljske porodice ili u sirotišta tražilo naknadu za patnju i zlostavljanje, što znači 4000 stručnih promašaja… Od njih je 2637 primilo nadoknadu u ukupnom iznosu od 220 miliona dolara.
Neki od najpoznatijih medijskih slučajeva greški u radu „Barneverneta“ su pokazali da je ova agencija poduzimala osporive i neprikladne mjere u kojima se igrala sa ljudskim sudbinama. Prvi slučaj iz norveških medija je govorio o tome da je „Barnevernet“ u maju 2011 godine preuzeo dva sina češke porodice Michálák“ zbog obavještenja školskih medicinskih sestara o seksualnom zlostavljanju djece od strane oca, iako su nasilje negirali i bračni par i policajci uključeni u obradu prijave. Otac je oslobođen krivice, ali im djeca nisu vraćena iako su odvedena samo uz privremene mjere. Majka, Eva Michaláková se tada razvela od svog muža i nastavila da živi u Norveškoj. Ona je nastavila i da traži starateljstvo nad svojom djecom putem različitih kanala, uključujući Evropski sud za ljudska prava, gdje je njena tužba odbijena jer nije iscrpila sve domaće pravne lijekove. Djecu su socijalni radnici oduzeli i smjestili u norveške porodice. Majka je mogla vidjeti sinove dva puta godišnje po petnaest minuta. Ona je, međutim, 2015 godine izgubila roditeljsko pravo na oba deteta i od tada nema pravo da ih viđa. „Barnevernet“ je svoju odluku između ostalog obrazložila previsokom medijskom pokrivenošću slučaja i time što su se djeca navikla na udomitelje. Dječaci Denis i David Michalák smješteni su u različite hraniteljske porodice, tako da više ne govore češki, ne mogu se upoznati i prisiljeni su da zaborave svoje češko porijeklo i korijene. U januaru 2020. češki okružni sud u Hodonínu se formalno obavezao da će oba sina brinuti o majci, iako se čuvaju na skrivenim mjestima u Norveškoj, a podaci o njima se čuvaju kao tajna i za češku državu.
Drugi slučaj je govorio o tome da je 2016 godine „Barnevernet“ nasilno odveo iz porodice dvije blizankinje ubrzo nakon rođenja. Razlog toj drastičnoj odluci je bila navodna “neutvrđena mentalna slabost” majke koja je dijagnosticirana 11 godina prije poroda, kad je bila stara 13 godina. Porodica je „Barnevernet“ tužila na sudu i nakon 7 mjeseci im je sud odobrio potpunu brigu o njihovim kćerima. U strahu da im ćerke još jednom ne oduzmu, njihovi roditelji su pobjegli u Poljsku. INTERPOL je po nalogu Norveške roditelje tražio kao bjegunce koji su oteli vlastitu djecu. U januaru 2017 godine je u Norvešku stigla vijest da je majka proglašena potpuno zdravom, i da su roditelji dobili puno starateljstvo nad djecom, ali su na kraju ipak odlučili da ostanu u Poljskoj.
Treći slučaj je iz 2010 godine, kada je vlada Indije žestoko kritikovala „Barnevernet“ zbog oduzimanja dvoje djece indijskom paru koji je radio u Norveškoj. Otac djece je za lokalne novine rekao da je ova agencija izjavila da je majka nasilno hranila djecu. Njegov stav je bio da je to samo “kulturna razlika” i da “nije lako razumjeti norveška pravila za stranca”. Četvrti slučaj se odnosio na dječaka rođenog u Rusiji kom je poljski privatni istražitelj Krzysztof Rutkowski pomogao da bukvalno pobjegne iz norveškog hraniteljstva kako bi ga ponovo spojio sa njihovim biološkim roditeljima. Peti slučaj se desio u maju 2017 godine, kada je majka Silje Garmo tvrdila da se plašila da će norveške socijalne službe oduzeti bebu na osnovu prenapuhanih optužbi da prekomjerno koristi lijekove protiv bolova i hroničnog umora. Ova majka je pobjegla u Poljsku sa svojom jednogodišnjom kćerkom Eirom i zatražila azil u Poljskoj, gdje joj je pravno pomoglo jedno udruženje poljskih katoličkih pravnika pa je dobila azilnu zaštitu.
Neki od najpoznatijih sudskih slučajeva je presudio Evropski sud za ljudska prava u Strasburu. Ovaj sud je zbog aktivnosti „Barneverneta“ od decembra 2015 godine do septembra 2019 godine prihvatio dvadeset šest zasebnih apelacija protiv Norveške. Veliko vijeće suda je utvrdilo povredu člana 8 Konvencije o ljudskim pravima, prava na porodični život, zbog povreda procedure kod donošenja odluka o usvajanju dječaka koji je bio smješten na hraniteljstvo u presudi Strand Lobben i drugi protiv Norveške.
Dana 1 jula 2021 godine je Evropski sud za ljudska prava presudio protiv Norveške u još tri slučaja. Dva slučaja su podnešena sudu zbog ograničenog posjećivanja dok je dijete smješteno kod hranitelja , jer je u jednom od tih slučajeva majci je bilo dozvoljeno da vidi svoje dijete samo četiri puta godišnje, dok se treći slučaj bavio prinudnim usvojenjem. Ostale brojne medijski pokrivene slučajeve ne navodim isključivo zbog ograničenog prostora ovog teksta. Smatram da je nakon ovih očitih kršenja ljudskih prava norveških građana, migranata i azilanata, norveška agencija za zaštitu djece stručno i etički kompromitovana, zbog čega nije prihvatljiva kao partner srbijanskoj strani za međunarodna usvojenja.
Zvanična saradnja:
Norveška nije jedina zemlja sa kojom srbijanske socijalne službe sarađuju iako bi tu saradnju trebalo izbjegavati. Duško Velkovski je posebno skrenuo pažnju i na sajt gradskog Centra za socijalni rad Beograd na kom je u februaru 2018 godine objavljena vijest o tome da su predstavnice švedske agencije za međunarodna usvojenja „Adoptionscentrum“ posjetile službu socijalne zaštite na Paliluli. Drugo, u toj vijesti je pisalo „da je tokom 15 godina saradnje…“ veliki broj usvojene djece bio iz ove službe. I treće, da su gošće kasnije sa domaćinima s Palilule posjetile i romsko naselje na Karaburmi (??). Ovoj vijesti je dat publicitet u srbijanskim medijima dok je bila sakrivena vijest da je posebno tijelo švedske vlade MIA, koje se bavi borbom protiv trgovine ljudima i koje je kontrolisalo i rad ove nevladine organizacije, posjetilo Srbiju i razgovaralo sa nekim državnim funkcionerima.
Državni trezor Švedske je u januaru 2021 predstavio posljednju reviziju međunarodnih usvajanja, koju su u ime Vlade proveli 2020 godine. Evo kako je „Adoptionscentrum“ odgovorila na optužbe o nezakonitim radnjama u Čileu i Kini za koje je bila optužena: „Prema medijskim napisima, bilo je grešaka u usvajanju između 1960 i 1990 godine. Mi kao posrednici imamo odgovornost za svoj dio procesa usvajanja ali postojanje kriminalnih aktivnosti nije dokazano. Mediji opisuju tragične scenarije iz ranijih usvojenja gdje biološke porodice sada istupaju s pričama koje pokazuju drugačiju sliku od one koja je prikazana u dokumentima o usvajanju. Dokumentacija koju smo dobili iz zemalja porijekla opisivala je kako su djeca bila teško pothranjena, ostavljena potpuno bez nadzora, napuštena na pijaci ili ispred policijske stanice, obično na javnim mjestima gdje su imala priliku da budu brzo pronađena. Ono što smo vidjeli bila su pretrpana sirotišta s neuhranjenom djecom i da sirotišta nisu imala kapacitet da brinu o tolikom broju djece. Postojale su posebne sobe smrti gdje su djecu ostavljali da umru bez vode i hrane. To je bila realnost koju smo videli i zbog koje smo delovali. Sada, 50 godina kasnije, biološke porodice se javljaju da ispričaju kako su im domaće vlasti brutalno oduzimale djecu. Jesmo li tada bili naivni? Da, u tom slučaju smo svi bili.“
Hoću da kažem da nevladina organizacija kojoj su dokazane greške u periodu od 30 godina takođe ne bi trebala biti partner Srbije za međunarodna usvajanja djece. Prateći Duškove zapise, jedan detalj me je baš „ubo u oko“. Naime, na sajtu „Adoptionscentruma“ za kandidate za usvojenje stoji opcija„odaberite državu“, odnosno zemlju porijekla iz koje želite da usvojite dijete, kao da naručuju kožne torbice preko Amazona…
Uplate na nepostojeće račune:
Duško Velkovski je, između ostalog, otkrio i neke sumnjive finansijske transakcije. Naime, po zvaničnom i javnom izveštaju Narodne banke Srbije koji mu je bio dostupan, Duško je pronašao trag koji može biti jako bitan za detaljnije istraživanje. Iz izvještaja se vidjelo da je „Adoptionscentrum“ samo 2015 godine izvršio najmanje dve uplate na račun izvesne organizacije „Foster Care and Adoption“ u Nišu, od kojih je jedna bila vrijedna 7.500 evra. Po Agenciji za privredne registre „Foster Care“ ne postoji u Srbiji?!? Po jednom dokumentu koji je izdalo „Udruženje stručnjaka za podršku deci i porodici FICE Serbia“ , koje je registrovano kod Agenciji za privredne registre sa matičnim brojem 17516035, „Foster Care“ je član ove organizacije, a u Nišu se tada zvao „Centar za porodični smeštaj i usvojenje“ i bio je na adresi Gutenbergova 4A. Ostaje, tako, pitanje kako je organizacija koja ne postoji mogla otvoriti transkacijski račun u banci? Drugo, kako je Narodna banka mogla da dozvoli najmanje dvije uplate u korist privrednog subjekta koji ne postoji? Kao svrha pomenutih uplata bila je navedena „donacija“, međutim, kako se radi o nepostojećim udruženjima postoji osnovana sumnja bliže je da je uplaćeni novac u stvari bio provizija za usvojenje nekog deteta iz Srbije.
Dragan Vulević, donedavno savjetnik u Ministarstvu za rad, boračka i socijalna pitanja, u kom se nalazi i komisija za međunarodna usvojenja je u Večernjim novostima u tekstu od 17 januara 2016 godine novinarki Vojislavi Crnjanski Spasojević izjavio da država godišnje oduzme između 400 i 500 djece zbog nebrige i nasilja“. Da je srbijansko tužilaštvo bilo preduzimljivije, moglo je odrediti omjer u kom stoje broj oduzete djece i djece date na usvojenje u inostranstvu za svaku kalendarsku godinu. Jedino na taj način bi se moglo sa sigurnošću reći da je oduzimanje djece umišljajni čin kojim se omogućuje davanje djece stranim usvojiteljima.
Posledice po pobunjenike:
Prvi pokazatelj koji najtačnije određuje da li u nekoj pojavi ima elemenata krivičnog djela ili nema je odnos vlasti prema sakrivanju istine. Drugi pokazatelj je bilo kakva represivna posledica koju pretrpe osobe koje su otkrivale razne istine. Faktički, država ne želi da budemo osobe koje su se drznule da otkrivaju mračne državne tajne pa će državni počinilac nastojati da se zaštiti od ljudi koji zabadaju nos i njihove poslove i u njihovu zaradu.
Zato treba utvrditi ima li u međunarodnom usvojenju djece u Srbiji neka nevina žrtva kojoj je država ugrozila egzistencijalna pitanja ? Meni su poznate dvije takve žrtve. Prva je Duško Velkovski koji je 2018 godine izgubio stan, a druga je advokat Milan Bosika koji je izgubio licencu za rad. Advokat Bosika je iz kandži Centra za socijalni rad Zvezdara izvukao djevojčicu Mariju Trkulju nakon tri godine ropstva i boravka kod hranitelja u Sopotu, zatim iščupao tri dečaka, Mihaila, Gavrila i Rafaila Mihaljicu bez potpisanog kolektivnog nadzora. Milan Bosika je u dva sudska postupka dokazao da je država prodavala djecu pa mu je nakon toga licencu oduzela Advokatska komora Čačak pod izgovorom da je ispred komore ometao disciplinski postupak koji se vodio protiv njega. Na toj lokaciji je dana 10.05.2024 godine održan protest građana koji je trajao popodnevna dva sata i tada je veći broj građana advokatu Bosiki pružio jaku podršku. Advokatska komora je Milanu Bosiki rešenjem od 19.10.2024 godine vratila licencu.
Među najvažnijim dječijim problemima kod djece koja se usvajaju su strategije preživljavanja, poteškoća da jasno izraze svoje potrebe, dječiji signali koje može biti teško protumačiti i tzv. proces „lijepljenja“ za usvojitelje. Umjesto da se bave djecom, neki psiholozi i socijalni radnici razmišljaju samo o tome koliko eura mogu zgrabiti ako neko od djece pošalju stranim usvojiteljima. Valja kupiti novi auto, proširiti stan, kupiti novi namještaj, otići na ljetovanje itd. i sebi pružiti veći standard od onog kog omogućava plata državnog službenika. Apetiti su čudna stvar. Pogotovo kad smo taman ručali, a već nam se jede još krmenadli i pečenice….
