Ivu Andrića jednom su pitali da li je „najveći Hrvat“: Njegov odgovor odjeknuo je širom Jugoslavije

NOVO

Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost i autor bezvremenskih romana poput Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Prokleta avlija i Gospođica, ostaje jedna od najznačajnijih književnih figura 20. veka. Njegova dela i danas zauzimaju važno mesto među najčitanijima, a interesovanje za njegov opus dodatno je pojačano emitovanjem serije Nobelovac, koju je režirao i tumačio Tihomir Stanić.

Ipak, iza blistave književne reputacije stajao je čovek izrazito povučen kada je reč o javnosti, medijima, pa čak i sopstvenoj biografiji. Andrić nije voleo da govori o sebi, a njegovi književni stavovi mogli su se naslutiti jedino kroz pažljivo čitanje njegovih dela.

„Pisac nije posrednik“
Za razliku od mnogih svojih savremenika, Andrić se retko upuštao u intervjue. Prema rečima profesora Milivoja Pavlovića, autora knjige 10 portreta, 10 razgovora, Andrić je izbegavao javne dijaloge jer je smatrao da pisac ne treba da posreduje između publike i svog dela.

Taj stav je potvrdio i sopstvenim ponašanjem – činjenice iz privatnog života i lične refleksije nije iznosio u javnost, insistirajući na tome da čitalac sve što treba da zna o piscu sazna kroz ono što je napisao. Iza njega je, zanimljivo, ostao samo jedan nedovršen pokušaj pisanja drame, što dodatno oslikava njegovu selektivnost prema književnim formama i javnim nastupima.

Odbijanje medijskih senzacija
Još jedan pokazatelj Andrićeve distance prema medijima bio je njegov stav prema netačnim informacijama koje su se pojavljivale u javnosti. Umesto da demantuje bombastične naslove, Andrić ih je dočekivao sa smirenim humorom.

Kako je posvedočio Milovan Vitezović u Ninu 2004. godine, Andrić je odbio da reaguje čak i na naslov poput: „Andrić ukrao zvona keltske katedrale!“ – na šta je, navodno, odgovorio:
„Zašto ja? Neka demantuje keltska katedrala.“

Incident s novinarkom: „Gospođo, ja sam pre svega Beograđanin“
Andrićeva uzdržanost prema ličnim pitanjima najbolje je vidljiva u priči koju je zabeležio Miroslav Karaulac, istaknuti autor brojnih radova o Andrićevom životu i delu. Naime, uoči odlaska u Švedsku na dodelu Nobelove nagrade, jedna novinarka postavila mu je pitanje:
„Kako se sada oseća najveći Hrvat?“

Andrić je mirno, ali odlučno odgovorio:
„Gospođo, ja sam pre svega Beograđanin. Naš intervju je završen.“

Na taj način jasno je stavio do znanja da nacionalne etikete ne odgovaraju ni njegovom književnom ni ličnom identitetu, ostajući dosledan svojoj filozofiji suzdržanosti.