
Jednog dana, došao sam kući kasno i video svoju cimerku kako brzo ulazi u svoju sobu, umotana u mokar peškir. Pozdravio sam je, ali me je ignorisala i izbegavala da me pogleda. Slegnuo sam ramenima, misleći da me nije primetila. Pet minuta kasnije, čujem kako ulazi u kuću spolja. Zbunjen sam je pitao: „Zar nisi malopre bila u sobi?” Poblijedela je i rekla mi da odmah otrčim do auta, zaključam se i pozovem 911.
Tog dana sam sa užasom otkrio da je moja cimerka zapravo šizofrena. Ponekad preskoči terapiju, zbog čega doživi disocijaciju i postane paranoična. U tom disocijativnom stanju, izašla je iz kuće nesvesno, a onda se vratila unutra, ubeđena da ima uljeza u kući. To je objasnilo njeno čudno ponašanje — prvo me je ignorisala, a onda mi rekla da pobegnem u auto — misleći da je u kući stranac, a zapravo je to bila ona sama.
Živeo sam sa njom dva meseca i nisam imao pojma o njenom stanju. I dalje mi je draga i smatram je prijateljicom, ali je jasno da sam se brzo iselio jer više nisam mogao da se osećam bezbedno.