Elleova nova kolumnistica, svestrana Lena Šutić, u prvoj se kolumni pita zašto se millennialsi toliko boje braka?
– Ček…Trudna si?
Pitala me moja srednjoškolska kolegica prošlog proljeća, dok me je ispod tri sloja maskare u nevjerici gledala svojim velikim plavim očima. Sanja je jedna od onih djevojaka koje od života žele (skoro) sve. Upravo piše doktorat, radi u privatnom sektoru, a u slobodno vrijeme volontira. U vezi je deset godina i brak joj nije na listi prioriteta. Spajao nas je broj milja na Lufthansinoj kartici, ljubav prema liku i djelu David Bowieja i (dosad) slični pogledi na život. Girl power, feminizam i te spike…
-Nisam trudna… Jednostavno smo se – našli.
Odgovaram, i ispijam gutljaj svog prvog nedjeljnog macchiata s hladnim pod dubrovačkim suncem.
Uslijedio je niz (retoričkih) pitanja, na koja nisam imala odgovor. Ili nisam htjela imati.
– Ne mogu zamisliti da se sad udam,mislim, tek tako? Ček.. Jel’ kupujete stan? Znaš li što vas sve sad čeka? Pa tek ti je 27? A čekaj… vjenčanica? Jeste li našli lokaciju? Jel’ crkveno ili.. ? Mislite li da ćete uspjeti sve pokriti? A kako ćeš s poslom…? Hoćeš uzet’ nekoga da ti to organizira ili, kako misliš? Znaš li ti uopće kakav je to projekt?
-Ne znam što bi ti rekla.
Mirno odgovaram, dok u sebi ponovno analiziram zašto joj jednostavno nisam poslala pozivnicu i preskočila ovaj mučni dio u kojem moram objašnjavati zašto sam se, eto, odlučila vjenčati za čovjeka kojeg volim.
Možda mi nećete vjerovati ali, nisam nikad bila jedna od djevojaka koje sanjaju o svom velikom danu. Na pitanja članova obitelji o dečku i vezama (a tek braku!) kolutala sam očima i odgovarala kombinacijom cinizma i bezobrazluka. Nisam u glavi imala viziju vjenčanice, nijansu laka za nokte koji ću nositi i cvjetne aranžmane. A ako ćete iskreno, nisam imala niti viziju čovjeka s kojim bi htjela provesti vječnost.
Jednostavno se dogodilo.
Lena Šutić Klaić
Sve je počelo prije tri godine kad sam se iz New Yorka vratila u Dubrovnik na ljeto iza završenog studija, a aplikaciju za master, zajedno s hrpom radova, odavno sam poslala na svoj faks iz snova. Dva mjeseca i stotine cigareta kasnije, stiglo je i prihvatno pismo, potom i stipendija. Plan je bio da se nakon ludog toplog ljeta u Dubrovniku, vratim u Ameriku, i nastavim obrazovanje.
A onda se dogodilo “nezamislivo”.
Upoznala sam njega. Oborio me s nogu svojom spontanošću, nepretencioznošću, dobrotom, smislom za humor, najljepšim očima koje sam ikad vidjela i načinom na koji me je njima gledao. Satima smo sjedali na klupi – i pričali. Par puta sam se uhvatila kako razmišljam o tome koliko dugo nisam s nekim ovako pričala. Ovako kvalitetno. Koliko dugo me netko nije saslušao. Koliko dugo ja nisam nekoga saslušala. Nakon pet sati koje bi dnevno provela s njim, došla bih doma, sjela na krevet i tresla se. Od sreće, adrenalina, ljubavi. Hoće li zvučati kao klišej ako kažem da sam odmah znala da je to – to?
Postali smo nerazdvojni. Nisam se vratila u New York, zaposlila sam se u Dubrovniku. U struci. Prošle su dvije godine sretne veze i zajedničkog života. Moj dragi kleknuo je pred mene i pitao me hoću li mu biti žena.
Rekla sam da, bez jedne sekunde analiziranja, kalkuliranja i razmišljanja. Instinktivno sam znala, da je to najbolja odluka koju sam donijela u životu.
Ono što Sanji nije (još) bilo jasno je, da nama, za brak nije trebao razlog. Ne, nismo se vjenčali jer sam u drugom stanju ili zato što nam treba olakšica za kredit, niti zato jer kupujemo stan. Čak ni zato što oboje imamo želju za zajedničkim potomstvom. Okej, mogli smo biti i nevjenčani par. I u tome nema ništa loše!
Ali nismo.
Kad je brak postao bauk naše generacije? I kad je brak postao razlog za nešto? Zašto o zajednici čija bi osnova trebali biti ljubav i povjerenje pričamo kao o poslovnom aranžmanu? Sanja, što se dogodilo s našim (neo)feminističkim stavovima i onim da možemo imati sve? Sjećaš se? I ljubav i brak i karijeru i cipele i snove? Da možemo imati sve – sve što poželimo.
Lena Šutić Klaić
Čekaj malo, zašto bi ja uopće nekim Sanjama trebala opravdavati svoj izbor?
Vjenčali smo se zato što se volimo.
Ja sam htjela bijelu haljinu i prvi ples i obitelj i prijatelje koji brišu suze radosnice u crkvi. I htjela sam ručno raditi pozivnice i razmišljati koja ćemo jela staviti na svadbeni meni. Htjela sam birati pjesme koje će svirati bend i htjela sam najbolju prijateljicu pokraj sebe. Htjela sam medeni mjesec u raju, a najviše, sam htjela biti s njim. Zauvijek. I on je htio mene. Takvu kakva jesam. Jer vidio me i sretnu i tužnu, i uplakanu i bez šminke i filtera na Instagramu. Znao je da sam nervozna i zločesta kad sam gladna, da se preglasno smijem u restoranu, da kompulzivno kupujem (cipele), znao je sve moje nesigurnosti i nedosanjane snove. I ne, nije tražio besplatnu spremačicu, kuharicu, maserku i medicinsku sestru. Nije tražio ništa, a u istom momentu kad i ja – pronašao je sve.
I što sam trebala? Pogledati na sat i reći, sorry, buraz loš tajming za ljubav, znaš upravo planiram master, pa ako možemo sve ovo staviti na hold, pa da nastavimo gdje smo stali, za godinu-dvije. Mislim, ako do tad ne nađem posao snova i zaposlim se u nekoj super firmi na drugom kontinentu.
Osoba koju želite, trenutno je na ljetovanju između studiranja, molim pokušajte kasnije.
Kad me zaprosio, mogla sam na tren pauzirati romantiku i nabaciti statistiku da, po istraživanju, 50% brakova završi razvodom…
Da, mogla sam, ali nisam.
I ne žalim jedne jedine sekunde.
O autorici
Voli fotografiju, Grad, klasičnu umjetnost i kreativu svake vrste. Najmilija od svega su joj lijena nedjeljna jutra i Netflix maratoni u toplom zagrljaju najdraže osobe. Pratiti je možete na Instagram profilu @lena.catt.
