“Od danas ćemo sve voditi pola-pola. Pošteno je”, rekao je Damir i okrenuo mi ekran laptopa kao da mi pokazuje nešto normalno, a ne tablicu s kolonama: vrtić, pelene, voće, apoteka, rođendanski pokloni, gorivo za vožnju djece, čak i vlažne maramice.
Stajala sam u kuhinji s još mokrom kosom, tek sam se vratila s prvog radnog dana nakon roditeljskog i godišnjeg. U jednoj ruci kutija s vešom, u drugoj duda koju je naša mlađa, Ena, bacila pod stol. Marko je u boravku slagao kocke, televizor je radio preglasno, ručak još nije bio gotov, a Damir je mirno rekao:
“Evo, da se zna tko šta plaća. Da poslije nema zabune.”
Samo sam ga gledala.
“Ti to mene zezaš?”
“Ne zezam. Sad opet radiš. Red je da se troškovi rasporede.”
Taj njegov ton me više zabolio nego same riječi. Nije to rekao kao muž. Rekao je kao čovjek koji mi izdaje račun.
Dok sam bila doma s djecom, nikad nisam brojala koliko puta sam ustala noću, koliko sam ručkova skuhala, koliko sam puta ostavila vlastitu kafu hladnu jer je neko plakao, povraćao, imao temperaturu ili zaboravio plišanog zeca bez kojeg se ne ide u vrtić. Nisam brojala ni sate ni živce. A on je, izgleda, počeo.
Prvih dana sam šutjela. Govorila sam sebi, dobro, možda je to faza. Možda ga je stislo s kreditom, cijenama, svim ovim ludilom. I mene je stislo. Ali razlika je bila u tome što sam ja, osim posla, i dalje radila sve ostalo.
Ustajala sam prva. Budila djecu. Spremala robicu za vrtić. Provjeravala je li Marko opet zaboravio papuče za tjelesni. Dogovarala pedijatra. Kupovala poklone za rođendane iz vrtića. Kuhala. Prala. Peglala. Skupljala igračke po stanu kao da živimo u igraonici, a ne u trosobnom stanu u Novom Zagrebu.
Damir bi navečer pitao:
“Jesi platila vrtić? Samo mi pošalji pola potvrde.”
Ili:
“Ja sam jučer platio benzin kad sam vozio Enu kod doktorice, to ću staviti u tablicu.”
Tablicu. Tu njegovu prokletu tablicu.
Jedno veče sam peglala u dnevnom, bilo je skoro jedanaest. Ena je napokon zaspala, Marko se dva puta budio jer ga je boljelo grlo. Damir je sjedio za stolom i nešto tipkao.
“Šta radiš?” pitala sam, iako sam znala.
“Ažuriram troškove za ovaj mjesec.”
Spustila sam peglu.
“Ažuriraš troškove? Ja ovdje stojim mrtva umorna i peglam tvoje košulje u jedanaest navečer, a ti ažuriraš troškove?”
Nije odmah odgovorio. To njegovo šutanje me ubijalo.
“Ne moraš peglati večeras”, rekao je napokon.
Naslonila sam se na dasku za peglanje i nasmijala se, onako ružno, od nemoći.
“Ma nemoj? A kad da peglam, Damire? U pet ujutro? Između sastanka i kuhanja ručka? Ili dok zovem vrtić da javim da Marko kašlje?”
“Opet dramatiziraš. Samo hoću red u financijama.”
“Ne, ti hoćeš da sve bude uredno na papiru, a nered koji ja nosim na leđima te ne zanima.”
Tad se prvi put naljutio.
“A šta bi ti? Da ja sve plaćam?”
“Ne. Hoću da vidiš da novac nije jedino što se troši u ovoj kući!”
Marko se pojavio na vratima bunovan, raščupane kose.
“Mama, boli me grlo…”
Naravno. Uvijek mama.
Uzela sam ga u naručje, iako je već težak, i odnijela u krevet. Damir nije ni ustao. Samo je sjedio. To mi je, valjda, bio najgori trenutak. Ne zbog tablice. Nego zbog toga što sam jasno vidjela koliko sam sama dok smo oboje u istom stanu.
Par dana kasnije pukla sam zbog sitnice. Otvorila sam frižider i vidjela da nema skuhanog ništa, veš je bio u mašini od jutra, Ena je imala osip, Marko je trebao kolač za školu, a Damir mi je poslao poruku: “Platio sam internet, upiši svoju polovicu do petka.”
Kad je došao kući, dočekala sam ga na vratima.
“Sjedi”, rekla sam.
Vjerovatno je po mom glasu shvatio da nije dobro.
Sjeo je, spustio ključeve i pitao:
“Šta je sad?”
“Sad je to da više ne mogu. Ili ćemo biti muž i žena, partneri, roditelji, ili ćemo fino sjesti kod odvjetnika pa dijeliti i djecu i tanjire i račune do kraja života. Ali ovako neću.”
Pogledao me kao da sam ga ošamarila.
“Pretjeruješ. Zbog tablice pričaš o razvodu?”
“Ne zbog tablice. Zbog svega što je tablica pokazala. Ti si mene sveo na stavku. Na trošak. Na procenat. A ja držim ovu kuću na ramenima dok ti glumiš korektnost.”
Ruke su mi se tresle. Baš tresle.
“Kad si zadnji put skuhao bez da te molim? Kad si sam oprao kupatilo? Kad si znao broj odgajateljice? Kad si kupio poklon za rođendan iz vrtića? Kad si primijetio da sam umorna, da jedva dišem, da sam se vratila na posao, a nisam se vratila sebi?”
Šutio je. Gledao u stol. Prvi put nije imao spreman odgovor.
“Ja nisam tvoja cimerica s djecom”, rekla sam tiše. “I nisam računovođa tvog života. Trebam muža. Partnera. Nekog ko će vidjeti šta treba uraditi bez da mu nacrtam. Nekog ko neće pitati koliko košta sirup, nego će ustati noću i dati ga djetetu.”
Dugo je trajala ta tišina. Čula se samo mašina iz kupatila i neko dijete vani kako viče ispod prozora.
Onda je rekao, jedva:
“Nisam znao da ti je baš ovako.”
To me skoro dotuklo.
“Pa naravno da nisi znao. Nisi ni gledao.”
Te noći nije bilo velikog pomirenja. Nije me zagrlio kao na filmu. Nismo plakali zajedno. Samo je prvi put sam složio djeci odjeću za sutra. I ugasio laptop.
Ne znam hoće li to biti dovoljno. Ne znam može li se toplina vratiti kad se jednom sve pretvori u kolone, iznose i podjele. Ali znam da sam predugo šutjela i glumila da je normalno da žena nosi sve što se ne može upisati u Excel.
Recite mi iskreno, jesam li stvarno tražila previše kad sam tražila partnera, a ne još jednu obavezu u kući?
I kad brak počne ličiti na obračun, je li to već kraj ili se ljudi još stignu vratiti jedno drugom?
