Moj život nikada nije bio milostiv prema meni, a usprkos tome, naučila sam da preživim i borim se. Kada sam imala samo deset godina, moja majka je odlučila napustiti mene i moj svijet. Otišla je zbog moje dijagnoze, koju su postavili doktori, rekavši da ću najvjerojatnije ostatak života provesti u invalidskim kolicima. To je bio trenutak kada je majka, umjesto da pruži podršku, odlučila jednostavno pobjeći od svih odgovornosti.
Jednog dana, sjećam se, probudila sam se u jutro, a mama, kao i svi njezini stvari, bili su nestali. Osjetila sam šok i zbunjenost. Niti riječ, niti objašnjenje, ništa. Samo praznina. Jedina stvar koju je ostavila bila je kratka poruka, koja mi je slomila srce. Na komadiću papira pisalo je:
„Više ne mogu podnijeti ovo. Ti si teret koji mi je oduzeo najbolje godine.“
- U tom trenutku, cijeli moj svijet se srušio. Plakala sam mjesecima, i to na način na koji nisam znala kako da prestanem. Bilo je trenutaka kada mi je izgledalo da neću moći izdržati, a bol u srcu bila je toliko jaka da nisam mogla ni disati. Postavljala sam sebi milijun pitanja: „Zašto me je napustila? Što sam učinila da zaslužim ovo?“
Međutim, usprkos toj neizrecivoj patnji, postojala je jedna osoba koja je bila moj spasitelj – moj otac. On je bio onaj koji mi je pokazao kako da nastavim dalje, kako da nađem snagu za borbu, kad sam mislila da je sve gotovo. Otac je bio moj kamen, moj oslonac. Bio je tu svaki trenutak, svaki dan nakon što nas je mama napustila, i nikada nije pokazivao znakove slabosti, čak ni kada se borio s vlastitim tugama.
Iako sam vidjela kako je i njemu teško nositi se s gubitkom, moj otac nikada nije odustao od mene. Nije mi dopuštao da padnem, a kad bih posrnula, uvijek bi mi pružio ruku i podigao me. Iako je njegova duša bila slomljena, uvijek je pronalazio snage da bude pozitivan, da bude moj svjetionik nade. Nikada nije dozvoljavao da me okruži mrak. Bez obzira koliko je bilo teško, našao je snage da mi objasni mnoge stvari, da mi pomogne razumjeti svijet oko sebe i učini da se osjećam voljeno i poštovano.
Njegova ljubav prema meni bila je bezuvjetna, a svaki put kada mi je razgovarao, osjećala sam se kao princeza. Nikada me nije tretirao kao opterećenje, već kao dar koji treba čuvati i voljeti. Bio je moj najbolji prijatelj, moj oslonac, moj vodič kroz najmračnije trenutke. Bez njega, ne znam gdje bih danas bila.
BONUS TEKST
Zanimljivost koja možda nije poznata mnogima je da delfini imaju vlastite “imena”. Iako mnogi misle da delfini komuniciraju samo kroz zvukove ili pokrete, zapravo koriste specifične “zvukove” ili “zvjezdane potpisnike” kako bi se prepoznali i pozdravili. Ovi zvukovi koji podsjećaju na zvižduke služe kao način za identifikaciju, baš kao što ljudi imaju vlastita imena. Delfini u grupama koriste te zvukove kako bi odredili tko je tko, a zanimljivo je da istraživanja pokazuju da delfini koriste ova imena kako bi privukli pozornost ili čak pozvali druge delfine da im pomognu. Svaka delfinova “ime” ili zvižduk jedinstven je za njega, iako se mogu čuti slični zvučni obrasci među delfinima iste vrste.
Ova sposobnost delfina da komuniciraju na način koji uključuje prepoznavanje i odgovaranje na “imena” još je jedan dokaz koliko su ovi sisavci društvene, inteligentne i emocionalne životinje. Pored toga, delfini su poznati po svojoj sposobnosti za empatiju, što znači da često reagiraju na emocije drugih delfina, čak i na ljudsku prisutnost.
