„Mama, ima li išta za jesti?” čula sam čim sam otključala vrata, s vrećicama iz Konzuma koje su mi rezale prste.
Bila je petak navečer. Vani je sipila ona sitna zagrebačka kiša koja uđe pod kaput i ostane na koži. Iza mene je bilo devet sati u uredu, gužva na obilaznici, rata kredita koja je sjela tog jutra i odlazak po lijekove za Ivanu, Markovu kćer iz prvog braka, koja je taj vikend bila kod nas.
U kuhinji je Marko sjedio za stolom i gledao utakmicu na mobitelu. Na stolu su bile dvije prazne šalice od kave, mrvice kruha i otvorena pašteta.
Pogledao me samo na sekundu.
„Nema ručka?” pitao je, kao da sam zakasnila na smjenu u restoranu.
Spustila sam vrećice na pod. Jedna jabuka se otkotrljala do njegovih nogu.
„Marko, upravo sam ušla.”
On je slegnuo ramenima.
„Pa pitam. Djeca su gladna.”
Djeca. Naši blizanci, Luka i Ena, imali su osam godina. Ivana je imala četrnaest i uglavnom je šutjela kad dođe kod nas, zatvorena u sobu sa slušalicama. Nju nikad nisam gledala kao teret. Dijete nije krivo za razvod svojih roditelja ni za hladnoću koja se poslije useli među odrasle. Ali istina je da sam i za nju kuhala, kupovala šampone, tenisice, bilježnice, pazila ima li novca za užinu. Marko bi samo rekao: „Ti to bolje znaš organizirati.”
Dugo sam mislila da je to kompliment.
Te večeri otvorila sam hladnjak i vidjela da je gotovo prazan. Naravno da je bio prazan. Ja sam bila jedina koja je pratila što fali. Mlijeko, deterdžent, meso, toaletni papir, lijekovi, rođendanski pokloni, računi. Sve je prolazilo kroz moje ruke i kroz moju karticu.
Radila sam kao računovotkinja u jednoj manjoj građevinskoj firmi. Imala sam veću plaću od Marka, koji je radio u skladištu, ali nikad mu to nisam nabijala na nos. Znala sam da mu je teško zbog toga. Samo, s vremenom je moja veća plaća postala njegova dozvola da ne misli ni o čemu.
Ja sam plaćala kredit za stan, režije, vrtić dok su djeca bila manja, sada produženi boravak, većinu hrane. On bi dao za gorivo, tu i tamo platio internet i govorio da se „nekako snalazimo”.
A ja se više nisam snalazila. Ja sam tonula.
Dok sam rezala luk, suze su mi same išle. Možda od luka, možda ne. Ena je došla do mene i zagrlila me oko struka.
„Mama, jesi ljuta?”
„Nisam, srce. Samo sam umorna.”
Iz dnevnog boravka Marko je dobacio:
„Svi smo umorni, Sandra. Nemoj odmah raditi dramu.”
Tad sam spustila nož. Nisam vikala. Mislim da me baš zato prvi put stvarno pogledao.
„Ne radim dramu. Radim ručak u osam navečer, nakon što sam cijeli dan radila, kupovala, platila račune i vozila se sat vremena do kuće. A ti me pitaš zašto nema ručka.”
Marko je ugasio zvuk na mobitelu, ali ekran je ostavio upaljen.
„Pa reci što hoćeš. Nikad ti ne valja kako ja nešto napravim.”
To me presjeklo. Koliko je puta rekao tu rečenicu? Toliko da sam počela vjerovati da sam ja problem. Kad bih ga zamolila da usisa, usisao bi jednom pa ostavio kabel nasred hodnika. Kad bih rekla da trebamo zajedno pogledati troškove, odgovorio bi da ga samo nerviram brojkama. Kad bih mu spomenula da Ivani trebaju nove tenisice, rekao bi: „Kupi joj ti, znaš što nosi.”
A kad bih pukla, bio je uvrijeđen.
„Ne tražim da mi pomogneš”, rekla sam tiho. „Ovo je i tvoja kuća. Tvoja djeca. Tvoj kredit. Tražim da budeš odrasla osoba koja živi ovdje, a ne gost.”
Ivana je stajala na vratima hodnika. Lice joj je bilo bijelo. Odmah mi je bilo žao što je čula, ali nisam više mogla sve gutati samo da drugima bude ugodno.
Marko je ustao naglo, stolica je zagrebala pločice.
„Aha, sad sam ja najgori otac. Najgori muž. Lako je tebi kad zarađuješ više pa glumiš šefa.”
„Ne glumim šefa. Ja samo više ne mogu.”
On je prošao pored mene, uzeo jaknu i zalupio vratima. Nije se vratio do ponoći.
Djeci sam napravila makarone sa sirom, onako na brzinu. Ivana je tiho pomogla postaviti stol. Kad su Luka i Ena otišli prati zube, ostala je uz sudoper i rekla nešto što me dotuklo.
„Teta Sandra, tata je takav bio i mami. Ona je stalno plakala kad je mislila da ja spavam.”
Gledala sam je, a ruke su mi bile u pjeni od suđa. Nisam znala što reći djetetu koje je previše toga vidjelo.
Samo sam joj obrisala obraz, iako nije plakala.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam na rubu kreveta i gledala hrpu svježe opranog rublja koju sam opet zaboravila složiti. Čudno je što čovjeka slomi. Ne velika svađa. Ne jedna uvreda. Mene je slomila Markova košulja na stolici, oprana i ispeglana, spremna za njegov posao ujutro, dok ja nisam imala ni pet minuta da sjednem i pojedem topao obrok.
Počela sam se pitati kada sam zadnji put nešto napravila samo za sebe. Ne za djecu, ne za Marka, ne za njegovu kćer, ne za kuću. Za Sandru.
Ujutro se vratio i ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Otvorio je hladnjak, namrštio se i rekao:
„Nema salame?”
Tada sam izvadila papir koji sam noć prije napisala. Na njemu su bili svi mjesečni troškovi, svi poslovi po kući i imena pored njih. Uz gotovo svaku stavku stajalo je moje ime.
Stavila sam ga pred njega.
„Od danas ovo dijelimo. Novac, djecu, kuću, sve. Ili ćemo otići na savjetovanje i stvarno raditi na ovome. Ako nećeš, ja više neću živjeti ovako.”
Smijao se prvo, onim kratkim, nevjerujućim smijehom.
„Ti bi rasturila obitelj zbog suđa?”
Pogledala sam ga ravno u oči.
„Ne. Obitelj se ne rastura zbog suđa. Raspada se kad jedna osoba godinama pere, plaća, šuti i nestaje, a druga to ne primijeti.”
Još ne znam hoće li se Marko promijeniti. Ne znam ni imam li snage čekati da vidim. Ali znam da više neću pristajati na to da me zovu jakom samo zato što nitko drugi ne želi ponijeti svoj dio tereta.
Je li ljubav stvarno ljubav ako se u njoj stalno moraš dokazivati da i ti imaš pravo biti umorna? I koliko žena šuti dok joj vlastiti život polako ne postane tuđa obaveza?
