„Mama, molim te, nemoj sad početi. Što ja trebam, ostaviti dijete samo i ne otići na posao?“
Marinin glas probijao je kroz telefon, oštar i umoran. Stajala sam u kuhinji u spavaćici, jednom rukom se držala za rub stola jer mi se od jutra vrtjelo, a drugom sam stiskala mobitel tako jako da su me zaboljeli prsti.
„Ne kažem da ostaviš Emu samu“, rekla sam tiho. „Samo kažem da danas ne mogu. Srce mi lupa, imam kontrolu u jedanaest, a nisam ni doručkovala.“
S druge strane je nastala ona teška šutnja. Ona šutnja u kojoj već znaš da ćeš na kraju ti popustiti.
„A novac?“ pitala je nakon nekoliko sekundi. „Treba mi još dvjesto eura. Hitno. Rata kredita je sjela, režije kasne, a Ema treba tenisice za školu. Ne mogu ja to iz zraka stvoriti.“
Pogledala sam prema kredencu. Iza stare kutije čaja držala sam omotnicu s novcem za lijekove, za privatni pregled štitnjače i za drva koja sam planirala naručiti prije zime. U omotnici je bilo tristo četrdeset eura. To je bilo sve što sam uspjela odvojiti od svoje mirovine.
I prvi put u životu nisam otvorila tu ladicu.
„Marina“, rekla sam, a grlo mi se steglo, „ne mogu ti dati novac.“
Čula sam kako je izdahnula, kratko i nervozno.
„Dobro. Jasno mi je. Kad meni treba, nema te. Ali kad si usamljena, onda ti Ema valja, jel’ tako?“
Ta rečenica me pogodila ravno u prsa. Sjela sam na stolicu jer su mi noge odjednom bile slabe.
Ema mi nije „valjala“. Ema je bila moje dijete koliko i njezino, barem sam se tako godinama ponašala. Ustajala sam u šest kad je Marina radila prvu smjenu u trgovini. Vozila sam autobusom na drugi kraj grada, po kiši i buri, da odvedem Emu u vrtić. Kasnije u školu. Kuhala sam joj juhu kad je imala temperaturu, sjedila uz nju dok je vježbala slova, plakala u kupaonici da me ne vidi kad bi me bol u leđima presjekla.
A onda bih otišla do Marine, oprala suđe koje se nagomilalo, složila veš, usisala, skuhala nešto „na brzinu“. Ona bi se vratila s posla nervozna, iscrpljena, često bez riječi. Razumjela sam je. Sama odgaja dijete otkad je Davor otišao u Njemačku i prestao se javljati osim za rođendan, ako se uopće sjeti.
Razumjela sam je toliko dugo da sam prestala razumjeti sebe.
Kad je Davor otišao, Marina je plakala na mom kauču i govorila: „Mama, ja ovo ne mogu sama.“
Zagrlila sam je i rekla ono što svaka majka kaže kad vidi svoje dijete slomljeno.
„Možeš. A dok ne možeš, imaš mene.“
Nisam znala da će te riječi postati ugovor bez kraja.
U početku je bilo samo povremeno. Jedan dan tjedno da pričuvam Emu. Pa dva. Onda je Marina dobila više smjena. Onda je Ema krenula na engleski, pa na ples, pa joj je trebalo kupiti pribor za školu, jaknu, mobitel jer „sva djeca imaju“. Marina bi nazvala svake druge srijede, ponekad i češće.
„Mama, možeš li posuditi sto eura do plaće?“
Plaća bi došla, ali novac se rijetko vratio. Nisam ni tražila. Kako da tražim od vlastite kćeri kad znam da joj račun stalno ide u minus?
Ali moja mirovina nije bila velika. Nakon stanarine, režija, lijekova i hrane, ostajalo mi je jedva dovoljno da ne brojim svaku kunu… euro, još se nekad zabunim. Prestala sam kupovati voće koje volim. Prestala sam otići na kavu s prijateljicom Zorom jer mi je i tih nekoliko eura izgledalo kao luksuz. Čak sam i zub koji me bolio mjesecima liječila tabletama, samo da ne platim privatnika.
Nitko to nije vidio. Ili nisu htjeli vidjeti.
Prošlog mjeseca Ema me pitala zašto više ne kupujem one male čokoladice koje joj uvijek ostavim u ladici.
„Bako, jesi ljuta na mene?“
Srce mi se tada raspalo.
„Nisam, dušo. Samo baka malo pazi na novac.“
Ona je klimnula kao odrasla osoba, a imala je samo osam godina. Otišla je do svoje torbe i izvadila dvije kovanice koje joj je dala druga baka za rođendan.
„Evo, uzmi ti.“
Nisam mogla govoriti. Samo sam je zagrlila i okrenula glavu da ne vidi suze.
Tog jutra, dok mi je Marina preko telefona predbacivala da je ostavljam na cjedilu, u meni se nešto prelomilo. Možda zbog liječničkog nalaza koji sam dan prije sakrila u ladicu. Povišen tlak, šećer na granici, preporuka da se odmaram i manje izlažem stresu. Možda zato što sam noć prije zaspala sjedeći, čekajući da Marina javi hoće li doći po Emu ili će ostati kod mene još jednu noć.
A možda zato što sam se probudila i shvatila da u vlastitom stanu više nemam miris vlastitog doma. Sve je mirisalo na dječji šampon, na jučerašnji gulaš koji sam kuhala za njih, na umor.
„Ne ostavljam te na cjedilu“, rekla sam malo glasnije. „Ali nisam ja tvoja druga plaća, Marina. Nisam ni dadilja koju možeš nazvati kad god ti odgovara.“
„Aha. Sad sam ja loša kći.“
„Nisam to rekla.“
„Ne moraš. Sve se čuje iz tona.“
Tu sam, prvi put nakon dugo vremena, osjetila i ljutnju. Ne onu ružnu, nego čistu i bolnu.
„Čuješ li ti sebe? Ja imam šezdeset i osam godina. Bole me leđa, imam preglede, pijem tablete. Ovaj mjesec sam ti dala sto pedeset eura, prošli dvjesto. Čuvala sam Emu deset puta. Kad si me zadnji put pitala kako sam?“
Nije odmah odgovorila.
Čula sam promet s njezine strane i nečiji glas u pozadini. Vjerojatno je već bila pred trgovinom.
„Mama… ja stvarno nemam nikoga drugoga“, rekla je napokon. Glas joj je bio tiši.
Ta rečenica me skoro slomila. Jer sam znala da govori istinu.
Ali istina je bila i da ja više nisam imala nikoga za sebe. Zora se prestala javljati jer sam uvijek govorila da ne mogu. Susjedi su me viđali samo s vrećicama iz trgovine ili s Eminim ruksakom na ramenu. A kad bih navečer zaključala vrata, stan bi utihnuo toliko naglo da bih se pitala jesam li ikome važna osim onda kad nešto treba.
„Imaš mene“, rekla sam. „Ali ne možeš imati mene cijelu, svaki dan, za sve. Od sada Emu mogu čuvati utorkom i četvrtkom, ako se dogovorimo unaprijed. Danas ne mogu. A novac ti ne mogu dati jer mi treba za liječenje.“
„Znači, to je to?“
„To je granica. Nije kraj.“
Spustila je slušalicu bez pozdrava.
Nakon toga sam plakala dugo. Ne onako filmski, nego ružno, u kuhinji, s maramicom koja se raspadala u ruci. Krivnja je sjedila pored mene kao netko živ. Govorila mi je da sam sebična, da je Marina sama, da će Ema patiti zbog mene.
Ali onda sam skuhala kavu. Sjela sam kraj prozora. I prvi put nakon mnogo mjeseci popila je dok je još bila topla.
Marina mi se nije javila tri dana. Četvrtog dana poslala je poruku: „Ema pita kad može kod bake.“
Gledala sam ekran dugo prije nego što sam odgovorila.
„U četvrtak. Neka dođe poslije škole. Napravit ćemo palačinke.“
Nisam prestala voljeti kćer zato što sam rekla ne. Samo sam prestala vjerovati da ljubav mora značiti da se do kraja potrošim.
Jesam li zakasnila s tim granicama? I može li me Marina ikad razumjeti prije nego što i sama jednom ne ostane bez daha od tuđih potreba?
