“Mama, nemoj sad plakati, molim te. Stvarno nemam snage za ovo”, rekla je moja kći Ivana preko telefona, baš dok sam u ruci držala vrećicu lijekova i gledala kroz prozor u mokri zagrebački asfalt.
Nisam ni stigla reći da ne plačem zbog nje. Ili možda ipak jesam.
“Samo sam htjela čuti kako su djeca”, promrmljala sam.
S druge strane nastala je ona tišina koju danas svi znamo. Tišina dok netko tipka poruku, vozi, gleda televiziju ili jednostavno čeka da razgovor završi.
“Dobro su. Moram ići, mama. Čujemo se.”
Nismo se čule puna tri tjedna.
Živim sama u stanu u Dubravi otkako je moj Stjepan umro prije šest godina. Stan nije velik, ali meni je sad prevelik. U svakoj sobi nešto njegovo: stari radio koji više ne hvata pola stanica, košulja koju nisam imala srca baciti, papuče kraj kreveta. Navečer ponekad upalim televizor samo da nešto govori u stanu. Ne slušam ni što govore.
Imam dvoje djece. Ivana živi u Rijeci s mužem Damirom i dvoje djece. Sin Marko je u Osijeku, radi u jednoj firmi, stalno je na putu, tako barem kaže. Oboje imaju svoje živote, znam ja to. Nisam ja žena koja očekuje da joj djeca sjede uz skut svaki dan.
Ali zar je previše nazvati majku deset minuta? Zar je previše doći jednom u dva mjeseca, popiti kavu i pitati: “Mama, treba li ti što?”
Marko mi se zna javiti samo kad mu treba nešto riješiti. Prošle zime nazvao je nakon skoro mjesec dana.
“Mama, jel’ još čuvaš one papire od tate? Za stan i to?”
Srce mi je preskočilo. Pomislila sam da dolazi, da će možda sjesti sa mnom i pregledati sve kako treba.
“Čuvam, sine. Hoćeš doći?”
“Ma ne mogu sad. Slikaj mi i pošalji na WhatsApp. Treba mi zbog banke.”
Nisam znala ni kako se točno šalje dokument preko tog WhatsAppa. Pokušavala sam pola sata, ruke su mi se tresle, a on je samo poslao: “Mama, ajde molim te, nije to teško.”
Nije teško. Samo sam se ja tada osjećala kao da jesam.
Da nije bilo Luke iz susjednog ulaza, ne znam kako bih neke stvari riješila. Ima možda trideset godina, radi kao dostavljač i uvijek negdje žuri, ali nikad nije prošao kraj mene a da nije pitao jesam li dobro. Prvi put mi je pomogao kad mi je pukla vrećica s krumpirom pred ulazom. Krumpiri su se otkotrljali po mokrim stepenicama, a ja sam stajala i gledala ih kao budala.
“Teta Marija, čekajte, ja ću”, rekao je i pokupio ih sve, jednog po jednog.
Od tada mi nekad donese kruh kad ide u trgovinu. Izbaci smeće kad me uhvati križobolja. Jednom je ostavio juhu pred vratima jer je čuo da kašljem.
“Nemojte se ljutiti, moja mama uvijek kaže da se čovjek prehladi kad je sam”, rekao je kroz smijeh.
Ta me rečenica pogodila jače nego što je trebala.
U proljeće je Ivana došla u Zagreb. Nazvala me dan prije, sasvim iznenada.
“Mama, idemo na kavu? Samo nas dvije.”
Sjedile smo u malom kafiću blizu Maksimira. Gledala sam je preko stola i vidjela svoju djevojčicu, iako joj je već četrdeset dvije. Držala me za ruku. Rekla je da joj je žao, da je umorna, da Damir puno radi, djeca imaju treninge, računi, kredit… Sve sam razumjela. Majka uvijek nađe način da razumije.
Tri puta je došla na kavu u sljedeća dva tjedna. Donijela mi je kremu za ruke i novi jastuk. Već sam se uhvatila kako planiram što ću skuhati kad dođe idući put.
Onda je prestala odgovarati.
Kasnije sam preko Facebooka vidjela fotografije s mora. Ivana, Damir, djeca, nasmijani, večeraju uz obalu. Nisam bila ljuta što su otišli. Bila sam ljuta jer mi nije mogla napisati dvije riječi: “Mama, dobro smo.”
Najgore je bilo kad sam pala u kupaonici. Nije to bio strašan pad, ali nisam mogla ustati skoro sat vremena. Mobitel mi je ostao na komodi u hodniku. Lupala sam po cijevi, dozivala, a glas mi je bio tanak i promukao.
Luka je čuo. Došao je s majstorom koji je otključao vrata, podigao me i umotao u deku dok je čekao hitnu.
“Zovemo li djecu?” pitao me tiho.
Gledala sam u strop i odjednom me bilo sram. Sram što sam se toliko puta pravdala za njih. Sram što sam se bojala da će im smetati.
“Nazovi Ivanu”, rekla sam.
Javila se tek navečer. Rekla je da nije vidjela poziv jer je bila na sastanku. Marko se javio sutradan, uz kratko: “Pa dobro, mama, kako nisi pazila?”
Nisam im više objašnjavala. Nisam im rekla da mi je Luka sutradan kupio banane, mlijeko i novine. Nisam rekla ni da je sjeo pet minuta kraj mene, iako je očito kasnio na posao.
Možda moja djeca nisu loši ljudi. Možda su samo toliko zatrpani svojim životima da više ne vide moj. Ali ja sam prestala čekati kraj telefona kao kaznu.
Je li ljubav stvarno ljubav ako je stalno moramo moliti? I recite mi iskreno, jesam li prestroga jer me više utješi susjedovo: “Teta Marija, treba li vam što?” nego rođeno djetetovo: “Čujemo se”?
