Emma je ukočeno sjedila. I da je htjela, nije mogla prozboriti ni riječi. Ostatak oporuke se odnosio na uobičajene smjernice za život. Još jc godinu dana imala prihod, a onda, ako se ne uda za Victora, mora se snalaziti sama. Tijelo joj se treslo kao u groznici. Njeno je blijedo lice odražavalo svu borbu koja se odvijala u njoj iako se svojski trudila da se pribere, to joj nije potazilo za rukom. Reagirala je onako kako se osjećala, a to je vrlo rijetko radila u svom dvadesetogodišnjem životu. Ali nije mogla drugačije. Ova je oporuka bila poput ružnog sna. Mit o njenom obožavanom ocu, u tom se trenutku srušio do temelja. Cijeli je svoj život mislila da je on voli, a sada je posumnjala u to.
– Ne razumijem – podigla je pogled i upiljila ga u odvjetnika.
– Ni ja, ali nije na meni da o tome odlučujem. Ja sam samo tu da bih uradio ono Što mi zakon nalaže. Žao mi je, Emma, ali poznajući tvoga oca, on ovo nije uradio bez valjanog razloga. On je nešto znao, nešto što vi tek trebate otkriti. Znaš da je bio čovjek koji je gledao daleko u budućnost. Ako je ovako postupio, onda je to napravio za tvoje dobro.
– Bio je prisiljen – ogorčeno je rekla.
– Ne. Tu mogućnost isključi. Previše dobro ga poznajem da bih vjerovao u to. On je imao nekakve skrivene namjere koje mi sada ne možemo dokučiti, ali će vrijeme pokazati što se doista krije. Iza pvih riječi prstima je lupnuo po oporuci.
– Nema se što kriti osim moje propasti.
– Sve u životu ima svoju cijenu. Ti ipak imaš mogućnost izbora. Znam da nije jednostavno donijeti nikakvu odluku, ali pred sobom imaš cijelu godinu. Ono Što nam u početku izgleda nevjerojatno i crnje od ugljena, ne mora značiti da će biti na kraju. Život je tako nepredvidiv Molim te, ne prenagljuj. Dobro razmisli o svemu. Nijedna odluka donijeta naprečac nije dobra. Trebaš biti razborita i pametna. Tvoj je život sada u tvojim rukama. Trenutno su ti u ruci škare kojim ćeš krojiti svoju sudbinu i ne smiješ sebi dozvoliti taj luksuz da pogriješiš. Ako ti ikada zatreba pomoć, ti znaš da mi se uvijek možeš obratiti. Ti si mi poput kćeri, ne zaboravi to. Kako god postupila, ja ću biti uz tebe, i imat ćeš moju podršku.
– Hvala ti – prošaputala je zahvalno, a oči su joj se napunile suzama.
Doista mu je u tom trenutku bila zahvalna. Njegove su joj riječi bile prava utjeha. Dokazale su joj da nije sama na svijetu i da još uvijek ima netko tko se brine za nju. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, ona postavi pitanje o kojem je toliko toga ovisilo. Samo to joj je bilo na umu u posljednjih nekoliko trenutaka.
– Postoji li način da se očeva oporuka proglasi nevažećom? – dok je pitala, u glasu joj se nazirao maleni tračak nade.
Nakon Davidovih nječi, bila je donekle smirenija i trezvenija. Ipak, željela je ispitati svemogućnosti, te pronaći način da vrati ono što je bilo njeno, ali bez ispunjanja očeve oporuke
– Ne. Iako je oporuka sastavljena u bolnici, postoje svjedoci kojt će potvrditi da je tvoj otac bio pri zdravoj pameti kada me je pozvao. Obavio je sve potrebne preglede, i ustanovljeno je da je bio pri zdravoj pameti, ako hoćeš da ti tako objasnim. Nitko nije bio pored njega tko bi ga mogao prisiljavati. Svoj naum je ostvario, a razlog zbog kojeg je to napravio, poneo je sa sobom u grob. Ovo je bila samo njegova posljednja želja – njegov glas je bio pun sumnje, kao da nisam nije mogao vjerovati u ono što je govorio, a nije imao razloga da ne vjeruje.
On je to najbolje znao. lako su bili dugogodišnji prijatelji, on se prvi pobunio pri sastavljanju oporuke. Ipak, morao je obaviti svoj posao za koji je bio plaćen, ali se čovjek u njemu zgražao zbog ove nepravde koja je nanesena Emmi. Znao je dobro kao će ona reagirati. Ovo je bila sasvim zdrava reakcija puna nevjericc. Znao je da u ovom trenutku sumnja u sve i svašta, a to joj nikao nije mogao zamjeriti.
– Sumnjam u to – suho je rekla i ustala. Victoru je uputila jedan pogled pun mržnje i prijezira. Netremice ju je gledao u oči. Hmma nije u njima pronašla ni tračak krivnje, ali je jako dobro znala da izgled Često vara. Nju ništa nije moglo razuvjeriti. Ona je bila sigurna daje on kriv, ali je obećala sama sebi da će saznati pravi razlog zbog kojeg je njen otac napravio tako Čudnu oporuku. On nije bio osoba na koju su drugi mogli utjecati, ali okolnosti često znaju promijeniti ljude. Da je pogled mogao ubiti, on bi na mjestu ostao mrtav. U to nije bilo nikakve sumnje. Nakon što je napustila ured, krenula je prema kući. Prelijepa vila koju je ona obožavala i koja joj je tako nedostajala u posljednjih nekoliko godina, trenutno je bila njeno jedino utočište. Ušla je u nju, a zatim odložila ključeve i torbicu. Skinula se i odmah krenula pod tuš. Željela je na taj način barem donekle ublažiti napetost. Dok se tuširala, mišli su joj odlutale nekoliko mjeseci unatrag.
Bila je poput većine djevojaka i ni u čemu se nije razlikovala od njih. Škola i izlasci bili su sastavni dio njenog života. Najveći joj je problem bio izabrati odjeću za izlazak, a sada, kad se toga sjetila, tužan osmjeh razlio joj se po licu. Ta joj se bezbrižnost činila tako dalekom, kao da i nije bila dio njenog života, nego nečijeg drugog. Činilo joj se kao da su ti dani samo prošlost koja se nikada više neće vratiti. Žalila je za tim danima, i nikako se nije mogla pomiriti s ovim načinom života, i ovom neizvjesnošću koja je harala u njoj nakon pročitane oporuke.
