Osim osjećaja sreće i zabave koje donose, životinje mogu pozitivno utjecati na razvoj empatije, odgovornosti, samoregulacije i otpornosti.
„Životinje predstavljaju neprocjenjivu emocionalnu podršku djeci. One pružaju bezuslovno prihvatanje i sigurnost koja se ne temelji na uspjehu ili ponašanju, što je ključno za razvoj stabilnog samopoštovanja“, objašnjava psihologinja dr. sc. Maja Slišković, specijalistica dječje i adolescentne psihologije.
Ključne razvojne dobrobiti
Emocionalna sigurnost i smanjenje anksioznosti
Studije objavljene u časopisu Journal of Pediatric Psychology (2017) pokazuju da djeca koja odrastaju uz kućne ljubimce imaju niže nivoe stresa i tjeskobe. Kontakt sa životinjom aktivira oksitocin – hormon povezan s osjećajem smirenosti i povezanosti.
Razvoj empatije i prosocijalnog ponašanja
Prema istraživanju Američke psihološke asocijacije (APA), briga o kućnom ljubimcu jača sposobnost djece da prepoznaju i reaguju na emocionalne potrebe drugih – što se direktno povezuje s razvojem socijalne kompetencije.
„Već i osnovne obaveze poput hranjenja psa ili češljanja mačke uče djecu važnosti konzistentnosti i brige za drugoga. To su osnovni temelji socijalne odgovornosti”, ističe mr. sc. Ivana Knežević, edukacijska rehabilitatorica i savjetnica za roditelje.
Pomoć u razvoju rutine i ponašajne samoregulacije
Redovne aktivnosti povezane s kućnim ljubimcem (šetnje, hranjenje, njega) pomažu djeci da usvoje svakodnevne navike, što je posebno korisno kod djece s ADHD-om ili poteškoćama u izvršnim funkcijama.
Suočavanje s gubitkom
Gubitak ljubimca je bolan, ali uz podršku roditelja on može predstavljati važnu lekciju o životu, smrti i tugovanju. Psiholozi ističu da ovo iskustvo kod djece gradi emocionalnu otpornost i kapacitet za suočavanje s emocionalnim gubicima u budućnosti.
Kućni ljubimci su tihi terapeuti i učitelji emocija. Djeca uz njih uče kako voljeti, kako brinuti, kako osjećati i kako se opraštati. Kroz svakodnevnu interakciju s njima razvijaju emocionalne i socijalne vještine koje su ključne za zdrav odrastajući um.
„Roditeljima uvijek savjetujem da kućnog ljubimca ne gledaju kao obvezu više, nego kao resurs koji može značajno obogatiti odgojno okruženje. Naravno, uz realna očekivanja i uz dogovor unutar porodice“, zaključuje dr. sc. Maja Slišković.
