“Iako više nisi sa mnom, hvala ti što postojiš. Hvala ti što postojiš jer je tvoje postojanje omogućilo moje.
Zbog tebe sam postao, zbog tebe opstao, zbog tebe jesam i zbog tebe sam bolji čovjek.
I ako te nikada više ne vidim, hvala ti što postojim.
U svom postojanju mislit ću na tebe, voljeti tebe, poštovati te i biti vjeran tebi.
Uvijek i zauvijek.
I nemoj se bojati kraja, kraj ne postoji, barem ne za tebe, milena moja.
Ti živiš u mojim mislima, a moje su misli svemir.
Zauvijek u svemiru, zauvijek u beskraju.
Ti i ja zajedno,
Moja milena.”
Sitna slova ispisana starinskim ukošenim rukopisom na bezbroj puta presavijenom papiru titrala su u odsjaju vatre. Dragi, poznati papir nježno je skliznuo iz drhtavih ruku i poput pera odlepršao na pod. Otrla je rukom suzne oči, umorno ustala iz fotelje i odlučila krenuti. Došao je čas.”
