Dakle, evo kako je bilo: svoju sam kćer odgajao sam otkako nas je majka napustila kad se rodila. Nikada nisam dobio pravo objašnjenje. Deset godina bili smo samo nas dvoje. Imali smo svoj mali svijet.
Onda se, niotkuda, pojavila njezina majka. Glumi supermamu, govori kako je “napokon spremna biti majka”. Sve je puna zagrljaja i osmijeha. Kaže mi da želi preuzeti našu kćer i odgajati je. Kao da očekuje da je samo tako predam.
Naravno, rekao sam ne. A onda je izbacila bombu — rekla mi je da uopće nisam pravi otac. Doslovno mi je rekla: “Deset si godina uzalud glumio tatu. Samo si čuvao moju pogrešku.” Bio sam u šoku. Odlučio sam učiniti ono što bi svaki roditelj u mojoj situaciji učinio — napravio sam DNK test.
Rezultati su stigli, i pogađate — ja sam njezin biološki otac. Osjetio sam ogroman olakšanje. Ali evo preokreta: čak i s dokazom da sam njezin pravi otac, ona i dalje traži skrbništvo i naziva me “lažnim” roditeljem, netko tko “nikada nije trebao imati pravo glasa”.
Moja kćer je, naravno, zbunjena i povrijeđena. Ne želi otići od mene, tu ženu ni ne poznaje. Ali napetost za nju je ogromna.
Sad moja bivša svima priča da ja zadržavam dijete i ne dopuštam mu da bude s “pravom majkom”, i da je to protiv svih “zakona prirode”. Ispada da sam ja neki negativac koji joj ne da dijete. Čak je zaprijetila da će me tužiti.
Dakle, trebam li pustiti svoju kćer da ode majci? Svaki put kad je pogledam, pitam se — jesam li zapravo samo sebičan?
Stephen L. K.
