Imam 19 godina i studiram, pa kad mi je sestra rekla da će njeno vjenčanje biti “bez djece”, pomislila sam: ma dobro… njena stvar, njen cirkus. Nisam pravila dramu.
Onda, sedmicu kasnije, pošalje mi svoju Amazon listu želja. Pregledam i vidim blender od 300 dolara. Kažem joj da nemam novca za poklon, a ona odgovori: „Ipak si ti porodica.“
Aha, znači premlada sam da mirno sjedim na ceremoniji, ali dovoljno stara da iskeširam 300 dolara za njen aparat za smutije? Tu sam pomislila: okej, igra počinje. Ako me tretira kao dijete kad joj odgovara, dobiće poklon pravo iz dječijeg srca.
Sutradan sam krenula u totalni „uradi sam“ mod. Izvadila sam flomastere, naljepnice i dovoljno šljokica da nekog zaslijepim pod pravim svjetlom. Napisala sam „Čestitam!“ velikim balon slovima, nacrtala štapićaste figurice nje i njenog zaručnika i dodala previše sjajnih srca.
Kad sam završila, moj stan je izgledao kao da je eksplodirala bomba od šljokica.
Sve sam to ubacila u ogromnu kovertu, zalijepila i s osmijehom odnijela na poštu. Ako sam „premlada“ za svadbu, onda će dobiti poklon pravo od „djeteta“. I vjerujem da će joj ostati u pamćenju mnogo duže nego onaj blender.
Kasnije mi je porodica ispričala da, kad je čestitka stigla, nije samo zasjala – nego je izazvala haos.
Čim ju je kuma podigla, koverta je eksplodirala i poslala šljokice svuda okolo kao mala oluja konfeta. Zalijepile su se za svijeće, upale u voćni punč, a čak su pale i po sestrinoj bijeloj haljini. Ljudi su se klizali, smijali, paničili.
Pa, recite mi – jesam li prešla granicu? I dalje mislim da je to zaslužila.
Srdačno,
— Jasmina
