Nakon što smo se vjenčali, vjerovao sam da nas ništa ne može slomiti. Moja supruga Lana bila je moj najbolji prijatelj, moj dom, osoba uz koju sam mislio ostarjeti…..
Godinama smo maštali o djeci – o djevojčici s njenim očima i dječaku koji bi nosio moj osmijeh. Svaki kutak našeg stana bio je ispunjen tim snovima.
Ali kad smo počeli pokušavati proširiti porodicu, ti snovi su se polako počeli rušiti. Pregledi, ljekari, testovi… i onda hladne riječi na papiru. „Neplodnost“. Riječ koja je promijenila sve.
- Lana je plakala te noći. Sjedila je na ivici kreveta, stisnutih šaka, kao da pokušava zadržati sebe da se ne raspadne. „Razumjet ću ako želiš otići“, šapnula je.
Tada sam je zagrlio i rekao da ne idem nigdje. Mislio sam da sam dovoljno jak da se nosim s tim. Mislio sam da ljubav može nadjačati sve.
Ali godine koje su slijedile pokazale su mi da se čovjek ne može boriti protiv onoga što ga izjeda iznutra. Kako su dvije godine prolazile, u meni se rađala tiha bol – niska, podmukla, neizgovorena. Želja da postanem otac, da čujem dječiji smijeh u kući, da vidim dijete kako trči prema meni… postajala je sve glasnija.
Lana je primjećivala moju tišinu. Svakog dana kao da je malo više utonula u sebe, vjerujući da je ona razlog mog nesretnog pogleda.
- Na kraju smo sjeli za sto u našoj maloj kuhinji. Ona je gledala u šolju čaja, ja u svoje ruke. Nismo se svađali, nismo plakali – jednostavno smo se slomili. Potpisali smo papire, podijelili ono što smo imali, i otišli svako na svoju stranu.
Ja sam otišao da počnem ispočetka. Ali nisam našao novi početak. Našao sam samo tišinu.
Prošle su godine, a u meni je ostao neki čvor koji se nije micao. Pokušavao sam živjeti, upoznavati ljude, ali nijedna žena nije mogla izbrisati trag koji je Lana ostavila. Pet godina kasnije shvatio sam da je volim isto kao onog dana kada sam je prvi put ugledao.
- I zato sam jedne hladne jesenske večeri vozio tri sata samo da bih stao pred njena stara vrata. Ruke su mi drhtale dok sam kucao.
Kada je otvorila, kao da je vrijeme stalo. Izgledala je isto, samo malo umornije, ali oči… oči su bile iste. One koje sam volio. One koje sam sanjao.
Problijedila je kad me vidjela.
„Lana… moram razgovarati s tobom“, izustio sam jedva.
I tada se desilo nešto što nisam očekivao.
- Niz stepenice se začulo tapkanje malih stopala. Ispred nje se pojavila djevojčica – svijetle kose, velikih očiju, u ružičastoj pidžami. Pogledala je u mene, pa se privila uz Laninu nogu.
„Mama, ko je to?“
Te dvije riječi su me pogodile kao udarac. Riječ „mama“ zarezala mi je srce.
Lana je kleknula i privila djevojčicu.
Ja sam se ukočio. Nisam znao disati. Nisam znao misliti.
„Lana… ti… imaš dijete?“ pitao sam, kao da ne vjerujem vlastitim očima.
- Ona je skupila hrabrost i klimnula. Pozvala me da uđem, a djevojčica je otišla u sobu. Sjedio sam na kauču koji je nekada bio i moj, ali sada je mirisao drugačije, kao da pripada nekom drugom životu.
„Dugo sam razmišljala treba li da ti kažem…“ počela je tiho. „Nakon što si otišao, otišla sam na još neke pretrage. U inostranstvu. Ispostavilo se da je prva dijagnoza bila pogrešna. Mogućnost da zatrudnim je bila mala, ali ne i nemoguća.“
„I otac?“ pitao sam slomljen.
„Nema ga… nije mogao prihvatiti odgovornost kad je saznao da sam trudna.“
Tada sam shvatio ironiju života: ja sam otišao jer sam želio dijete. Ona je ostala sama – s djetetom koje je uvijek željela, ali nije imala s kim podijeliti.
„Zašto mi nisi rekla?“ pitao sam.
- Suza joj je skliznula niz obraz. „Mislila sam da si krenuo dalje… da nema smisla vraćati se u prošlost.“
Pružio sam ruku prema njenoj, kao da pokušavam dodirnuti pet izgubljenih godina. „Nisam krenuo dalje. Nisam ni mogao.“
Tada se vrata dječije sobe otvorila, a djevojčica je istrčala i stala pred mene.
„Mama, da li je ovo onaj čovjek sa slike?“
Lana je problijedila. Okrenuo sam se prema njoj. „Koje slike?“
Djevojčica je otišla po crtež i donijela ga meni. Na njemu su bile nacrtane Lana, djevojčica… i ja. Prepoznao sam sebe, iako sam bio nacrtan dječijom rukom.
„Mama kaže da si neko koga je jako voljela.“
Nisam uspio prikriti suze.
- U tom trenutku shvatio sam da život ponekad napravi krug. Da nekad izgubimo ono najvažnije samo da bismo naučili koliko vrijedi.
Lana me pogledala u oči i pitala: „Hoćeš li da ostaneš?“
Nisam morao razmišljati. Znao sam da sam konačno došao kući.
