Polako učim da ne mogu učiniti baš sve kako bih pomogla ljudima koje volim i onima oko mene. Oduvijek sam imala snažnu želju da pomažem drugima. Kad god se netko suočio s problemom, bila sam spremna zanemariti sve i pojuriti toj osobi, pružajući utjehu, savjet ili pomoć.
Ne smatram da je ovo loša osobina – pomagati drugima je definitivno nešto što bi ovaj svijet mogao češće prakticirati. Međutim, uvijek postoji granica. Jer ja sam samo jedno ljudsko biće koje ima svoje potrebe i granice i koje također može početi “pucati” pod pritiskom pokušaja da spasim sve ostale. Polako učim da se, unatoč svim mojim naporima da pomognem, ponekad potpuno iscrpim do te mjere da nemam snage ni za sebe. Polako shvaćam da ako nastavim tako, neću više imati što dati – i neću znati što da radim sa sobom.
Polako učim da su i moje potrebe bitne. Da ne trebam provoditi previše vremena brinući o tome s čime se svi drugi bore, već da trebam češće odvajati vrijeme da provjerim sebe, da vidim što meni treba. Polako shvaćam da ću, ako se ne pozabavim vlastitim problemima i ako se s vremena na vrijeme ne obratim za pomoć, “izgorjeti”, pregorjeti, i da će šteta biti velika. Polako shvaćam da je u redu ako odvojim vremena da spasim sebe prije nego što pokušam spasiti bilo koga ili bilo što drugo.
Polako učim da iako je moje srce možda uglavnom čisto u namjeri da pomognem ljudima, jer to daje osjećaj vrijednosti – da ovo baš i nije uvijek dobra stvar. Kada svoje samopoštovanje baziram na ideji da sam vrijedna samo onoliko koliko sam od pomoći drugima, to će me samo dovesti do neuspjeha, jer ne mogu biti svugdje, ma koliko se trudila. Kada stalno jačam ideju da je ono što jesam striktno vezano za ono što mogu i što ću učiniti za druge ljude, onda ću sigurno izgubiti sebe, i tada neće biti nikoga da meni pomogne, a rezultat će biti patnja i praznina.
Polako učim da ne trebam spašavati ljude. Mogu im dati savjet, ukazati na problem ili rješenje, ali oni sami moraju spašavati sebe. Nekim ljudima zapravo uopće nije potrebno toliko spašavanja, koliko ih samo treba saslušati i reći im da su važni. Sklona sam vjerovati da moram nositi sve probleme ovoga svijeta na svojim plećima, potpuno sama, a sve što bi zaista trebalo učiniti je da odvojim trenutak i saslušam ono što je zaista potrebno učiniti. Polako shvaćam da pokušavajući da budem nečiji heroj, možda mu uopće ne pomažem.
Polako učim da je na kraju svega divna stvar to što želim pomoći ljudima oko sebe i učiniti sve što mogu da im pomognem u njihovim borbama, ali da je također važno znati da prvo trebam brinuti za sebe. Samo tako mogu biti istinska podrška i oslonac drugima.
