U prošlim vremenima, kada ljudi nisu razumjeli uzroke bolesti, često su okretali prema natprirodnom kako bi objasnili čudne i smrtonosne pojave. Neke od tih bolesti igrale su ključnu ulogu u stvaranju legende o vampirima.
Nepoznata smrt i strah od bolesti
Prije nego što su razvijeni antibiotici, vakcine i druga medicinska rješenja, bolesti poput kuge, gripa i drugih epidemija pojavile su se iznenada i odnijele mnoge živote. U to doba, kada je prosječan životni vijek bio samo oko 28 godina, smrt je bila česta i neizvjesna. Zbog nedostatka naučnog razumijevanja, ljudi su smatrali da uzroci tih bolesti mogu biti povezani s natprirodnim silama, a mitovi o vampirima počeli su se širiti kao pokušaj objašnjenja tih nesreća.
Porfirija: Bolest koja čini ljude “vampirima”
Jedna od bolesti koja je mogla biti okidač za vjerovanje u vampire je porfirija.
Ova bolest, koja uključuje poremećaje u proizvodnji hema, može uzrokovati različite simptome, uključujući osjetljivost na svjetlost, čireve na koži i promjene u izgledu, kao što su špicasti zubi i povlačenje desni. U najgorim slučajevima, oboljeli bi imali neobičan izgled zbog fizičkih promjena, a neki su, zbog viška željeza u organizmu, imali izmet koji je podsjećao na probavljenu krv. Osjetljivost na svjetlost bila je toliko jaka da bi im se mogli deformisati uši ili nos.
Iako je danas rijetka, porfirija je bila češća u srednjem vijeku, kada su ljudi često umirali u mladosti, a sela u izoliranim područjima bila su pogođena bolestima poput ove.
Kultura straha i zabluda
U 18. stoljeću, legenda o vampirima postala je popularna, posebno u ruralnim područjima Transilvanije, koja je postala poznata kao “dom vampira”. Tada su počele kružiti priče o iskopanim tijelima koja su izgledala napuhnuta i imala krv oko usta.
Ove priče često su potekle od seljaka koji su vjerovali da su ti mrtvaci “vampiri” koji su ustali iz grobova i napali žive. Mnoge od tih priča bile su posljedica nesigurnosti u pogledu smrti, kada nije bilo sigurno da je osoba zaista umrla. U nekim slučajevima, ljudi su se mogli naći u stanju katatonije, zbog čega su ih pogrešno smatrali mrtvima i zakapali ih živima.
Bjesnoća: Predak vukodlaka i vampira
Drugi važan faktor u razvoju mitova o vampirima bila je bjesnoća, bolest koja je tada bila mnogo češća nego danas. Bjesnoća uzrokuje simptome poput agresije, aversionog ponašanja prema svjetlu i vodi, te delirija, što bi moglo dovesti do grizenja drugih ljudi ili životinja.
Ovi simptomi, u kombinaciji s visokim stepenom agresivnosti, lako su mogli izazvati strah u zajednici, a takvi su ljudi mogli biti doživljeni kao vampiri. Slično tome, bjesnoća je bila povezana i s drugim mitovima, poput onih o vukodlacima, stvorenjima koja su također žudjela za krvlju i grizla svoje žrtve.
Nedostatak hrane i izobličeni likovi
Zdravlje u ruralnim područjima tih vremena bilo je ugroženo i zbog loše prehrane. Nedostatak osnovnih nutrijenata, poput joda, mogao je uzrokovati bolesti kao što je guša, koja bi uzrokovala izobličenje tijela i lica. Takvi fizički simptomi također su pridonosili širenju straha od natprirodnih bića.
Ljudi su, u svom neznanju, tumačili takve promjene kao znakove zla, povezujući ih s mitovima o nečovječnim stvorenjima.
Opravdani strah i stvarnost bolesti
Zanimljivo je da su mnogi od tih mitova o vampirima, vukodlacima i drugim nadprirodnim bićima nastali iz stvarnih, razumljivih bolesti i fenomena. Izolacija ruralnih zajednica, zajedno s lošim uslovima života i izostankom naprednih medicinskih saznanja, stvarali su plodno tlo za rast mitova o zlim bićima koja su prijetila zdravlju i životima ljudi.
Drevni strahovi, pojačani nepoznavanjem uzroka bolesti, pretvorili su stvarne fizičke bolesti u temelje jedne od najpoznatijih folklornih tradicija.
Tako je mito o vampirima, poput mnogih drugih mitova kroz historiju, nastalo kao odgovor na nepoznato, neobjašnjivo i zastrašujuće, a danas nas podsjeća na važnost naučnog pristupa i razumijevanja prirodnih fenomena.
