Potrebna si mi kao vazduh

...

Sara je namjeravala da ode kući ranije, ali i baš kada je oblačila kaput, stigao je paket s knjigama i ona je, zbog svoje proklete savjesti, smatrala da treba da ga otvori. Pogledala se u ogledalu i zaključila da Aleks ništa neće primijetiti. Zašto da ga uznemirava sa svojom potištenošću?
Aleks je veselo pozdravi i pode u svoju sobu. S osjećanjem olakšanja, Sara sjede za sto i uze lijepo opremljeni roman. Pročitala je svaku stranu toga romana bar sto puta, ali je još mogla s uživanjem da ga čita i da se zanosi njegovim sadržajem. Nije bilo nikakvo čudo što je Aleks Brent bio jedan od najčitanijih pisaca. Sara je radila kod ovog slavnog autora tri godine bila je njegova obožavatelja broj jedan.
“Bilo pa prošlo”, pro-šaputala je tužno. Suze su je opet gušile. Zatvorila je knjigu i ostavila je, brišući oči kao dijete. Ostala je bez posla. Toga jutra Aleks joj je saopćio da će zatvoriti kancelariju i otići u Njujork na neodređeno vrijeme, lako je imala vremena cio dan da se pribere od tog šoka, još je bila plačljiva svaki put kada bi se sjetila njegovih riječi. Voljela je da radi kao privatna sekretarica Aleksa Brenta. Radeći kod njega godinama. Sara je postepeno počela da se brine o njemu. Osim redovnog kancelarijskog posla, trudila se da ga zaštiti od mnogih neprijatnosti. Vodila je računa i o pranju rublja, i o organiziranju kupovina i pripremama prijema koje je priređivao. Zato sada kada je shvatila da on sasvim lijepo može da živi i bez nje, nije mogla da se smiri. Bilo je očigledno da je precijenila svoju vrijednost. Istina, Aleks je obećao da će joj dati odlične preporuke tako da je znala da neće imati problema da nađe drugi posao koji će biti isto toliko interesantan,možda čak i ljepši od ovoga. Ali, što se više trudila da prihvati tu činjenicu mirno, to je postajala sve potištenija. Nije spadala u osobe koje se brzo i lako emotivno vezuju za nekoga, ali Aleks Brent joj je bio veoma drag. Napolju je duvao jak vjetar. Sara zadrhta. Bila je usamljena i povrijeđena, ali je svoja osjećanja skrivala pred svojim šefom. Otvorila je vrata njegove sobe i rekla. “Laku noć, gospodine Brente. Ja bih sada pošla kući, ako nemate ništa hitno?”

Uloguj se da bi vidio ostatak sadržaja.Molimo . Nisi član? Pridruži Se

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.