„Mama, nemoj danas dolaziti u ured. Molim te, nemoj napraviti scenu.“
Stajala sam na tramvajskoj stanici kod Vukovarske, s posudom sarme u platnenoj vrećici i buketom tulipana koje sam kupila na kiosku. Luki je bio trideset i drugi rođendan. Htjela sam ga iznenaditi, kao svake godine.
„Kakvu scenu, sine? Samo sam mislila navratiti na pet minuta.“
S druge strane nastala je tišina. Čula sam tipkanje, nečiji muški smijeh i onda njegov glas, tih, ali oštar.
„Dolaze investitori iz Splita. Ne želim… Znaš, nije sad prikladno. Nazvat ću te kasnije.“
Prekinuo je prije nego što sam stigla reći da sam već skoro pred njegovom zgradom.
Novogradnja je bila staklena, sjajna, puna ljudi u košuljama i tenisicama koje su, po mojoj procjeni, koštale više od moje mjesečne mirovine. Pogledala sam svoje stare cipele, kaput koji sam kupila na sniženju prije četiri zime i vrećicu sa sarmom. Odjednom sam se osjećala kao da sam pogriješila adresu.
Nisam ušla. Tulipane sam ostavila na klupi pokraj ulaza. Sarmu sam odnijela kući i jela je sama tri dana.
A bilo je vrijeme kad Luka nije imao ni za tramvajsku kartu.
Nakon što mu je otac Davor umro od moždanog udara, Luka je imao sedamnaest godina. Ja sam radila u računovodstvu jedne male građevinske firme u Trešnjevci. Nije to bio velik posao, ali voljela sam ga. Imala sam svoje kolegice, pauzu uz kavu, osjećaj da negdje pripadam.
Luka je oduvijek bio bistar s računalima. Rastavljao je stare tipkovnice, popravljao susjedima laptope, noćima učio programirati. Kad mi je s dvadeset šest došao s idejom za svoju tvrtku, oči su mu sjale kao djetetu.
„Mama, znam da zvuči ludo, ali mogu napraviti nešto veliko. Samo mi treba vremena i malo novca za početak.“
Malo novca. Tako je rekao.
Prvo sam uzela gotovinski kredit. Onda sam prodala auto koji je Davor toliko čuvao. Kad to nije bilo dovoljno, dala sam otkaz i počela raditi honorarno vođenje knjiga od kuće, samo da mogu biti dostupna ako Luki zatreba pomoć.
A onda je došao dan kad sam prodala stan svoje pokojne majke u Dubravi.
Taj stan nije bio luksuzan. Imao je mali balkon, škripava vrata i miris po bakinim kolačima koji se, meni se činilo, nikad nije izgubio. Mogla sam ga iznajmljivati i imati sigurnost za starost. Ali Luka je sjedio preko puta mene za kuhinjskim stolom, blijed i neispavan.
„Ako sad ne uložim u razvoj aplikacije, preuzet će nas drugi. Ovo je zadnja prilika.“
Potpisala sam papire bez da sam ga pogledala. Da jesam, možda bih vidjela koliko mu je lako bilo uzeti.
Tvrtka je rasla. Prvo su radili iz podstanarskog ureda kod Kvaternikovog trga. Ja sam im nosila kiflice, kuhala kavu kad je njihova tajnica dala otkaz, čak sam jednom čistila ured jer su imali važan sastanak, a nisu imali novca za servis.
Luka me tada grlio.
„Ti si moj oslonac, mama. Jednog dana vratit ću ti sve.“
Nisam htjela da mi vrati novac. Htjela sam samo da ostane moj sin.
Kad je posao krenuo, promijenilo se sve sitno, pa odjednom ogromno. Prvo je prestao dolaziti nedjeljom na ručak. Onda je odgovarao na poruke tek nakon dva dana. Kad sam ga pitala je li dobro, napisao bi: „U gužvi sam, mama.“
Na Facebooku sam vidjela da je kupio stan u novogradnji. Na fotografiji je stajao uz Ivanu, svoju zaručnicu, pred velikim prozorima s pogledom na grad. Nisam znala da se sele. Nisam znala ni da su zaručeni dok mi susjeda nije rekla da je vidjela objavu.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i otišla mu bez najave. Vrata mi je otvorila Ivana. Lijepa, dotjerana, pristojna na onaj hladan način.
„Luka je pod tušem“, rekla je i nije se pomaknula da me pusti unutra.
Iza nje sam vidjela svoj stari stolnjak. Onaj koji sam mu dala kad je otvorio prvi ured, jer sam mislila da će mu trebati za sastanke. Bio je prebačen preko dizajnerskog stolića, kao obična krpa.
Luka je izašao u košulji, s telefonom u ruci. Nije me zagrlio.
„Mogla si nazvati.“
„Zvala sam. Nisi se javio.“
Pogledao je Ivanu, pa mene. „Mama, moraš shvatiti da sad imam drukčiji život. Ne mogu stalno objašnjavati ljudima…“
„Objašnjavati što?“ pitala sam.
Spustio je pogled, ali samo na trenutak.
„Da mi dolaziš u ured s loncima. Da ispituješ zaposlenike jesu li jeli. Da pričaš kako si prodala stan. Ljudi to krivo shvate.“
Ne znam što me više zaboljelo: to što se sramio mene ili to što je moju žrtvu nazvao nečim što treba skrivati.
„Krivo shvate?“ glas mi je zadrhtao. „Luka, taj stan je bio moja sigurnost.“
„Nisam te tjerao da ga prodaš.“
Ta rečenica me presjekla. Rekao ju je mirno, gotovo poslovno, kao da raspravlja o računu koji nije tražio.
Nisam plakala pred njim. Samo sam uzela torbu i rekla: „U pravu si. Nisi me tjerao. Ja sam vjerovala da majka ne mora moliti da bude dio života svog djeteta.“
Od tada mu ne nosim sarmu. Ne čekam poruke do ponoći. Još uvijek se trgnem kad zazvoni telefon, nadajući se da je on, i to je najgore priznati.
Možda sam pogriješila što sam mu dala sve, a da nisam sačuvala nešto i za sebe. Ali kako majka nauči voljeti manje, kad je cijeli život učila voljeti bez računa?
Biste li vi nakon svega zatvorili vrata ili biste još jednom nazvali svoje dijete?
