Orhan Pamuk

MAGAZIN

Orhan Pamuk je rođen u Istanbulu 1952. godine. Odrastao je u istanbulskoj četvrti Nišantaš, u porodici nalik onima kakve opisuje u svojim romanima Dževdet-beg i njegovi sinovi Crna knjiga. Po završenoj gimnaziji studirao je arhitekturu, ali se potom opredelio za novinarstvo. Napustio je studije na Tehničkom fakultetu, upisao se na Institut za novinarstvo Istanbulskog univerziteta i diplomirao 1976. godine. Pamuk, koji za sebe kaže da je u detinjstvu i mladosti maštaoo tome da postane slikar, aktivno se posvetio pisanju 1974. godine. Izdavačka kuća Milijet dodelila mu je 1979. godine nagradu za rukopis prvog romana Dževdet-beg i njegovi sinovi, koji je objavljen 1982, a godinu dana kasnije dobio je prestižnu nagradu koja nosi ime slavnog turskog pisca Orhana Kemala. Iste godine, 1983, izštampe izlazi Tiha kuća, njegov drugi roman, koji opisuje tri generacije jedne istanbulsketrgovačke porodice. Godine 1984. ovaj je roman, preveden na francuski, dobio nagradu Madarali, a 1991. i Nagradu za evropsko otkriće (Prix de la decouverte europeenne). Istorijski roman Bela tvrđava (1985), u kojem je opisana veza između mletačkog roba i njegovog turskog gospodara, proširio je popularnost i slavuOrhana Pamuka i izvan granica Turske. Ova knjiga, čiji je prevod na engleski Njujork tajms pozdravio rečima „Nova zvezda ukazala se na Istoku“, prevedena je nasve velike zapadne jezike. Njegov četvrti roman, Crna knjiga (1990), zahvaljujući svojoj složenosti, bogatstvu i punoći izraza, smatra se jednim od najkontroverznijih, ali i najpopularnijih romana savremene turske književnosti. Na osnovu oveknjige Pamuk je napisao scenario za film Tajno lice, koji je režirao čuveni turskireditelj Omer Kavur. Taj scenario objavljen je kao knjiga 1992. godine. RomanNovi život je za kratko vreme po objavljivanju (1994) postao jedan od najčitanijih savremenih turskih romana. Na izrazito veliko interesovanje, kako u Turskoj takoi u inostranstvu, naišao je njegov istorijski roman o životu i umetnosti osmanskihmajstora minijature u kasnom šesnaestom veku, Zovem se crveno(1998), koji je2003. godine dobio International IMPAC Dublin Literary Award i Prix Médicisétranger 2005. godine.

Godine 1998. Pamuk je, praveći izbor iz napisa u svojim beleškama koje je vodio od rane mladosti, pod naslovom Druge boje: izabrani spisi i jedna pripovetka, zajedno sa do tada neobjavljenom dugom pripovetkom Gledanje kroz prozor, objavio svoje odabrane tekstove, eseje, novinske članke, kritike, reportaže i putopise. Godine 2002. objavio je roman Sneg, a 2003. knjigu tekstova posvećenu rodnom gradu − Istanbul: uspomene i grad. Dobitnik je Nagrade za mir knjižara Nemačke (Friedenspreis des Deutschen Buchhandels) za 2005. godinu. Godine 2006. dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Iste godine odlikovan je francuskim Ordenom viteza reda umetnosti i književnosti, a Univerzitet u Vašingtonu dodelio mu je medalju (Distinguished Humanist Medal), koja se bijenalno dodeljuje naučnicima i umetnicima za vrhunska dela i hrabrost.

Orhan Pamuk je počasni član Američke akademije umetnosti i književnosti, kao i Kineske akademije društvenih nauka. Godine 2010. uručena mu je Nagrada „Norman Majler“ za životno delo (2010 Norman Mailer Lifetime Achievement Award).

Knjige Orhana Pamuka prevedene su na više od četrdeset svetskih jezika i prodate u tiražu od više miliona primeraka.

Do sada objavljena dela Orhana Pamuka u izdanju Geopoetike:

1. Bela tvrđava, 2002.

2. Novi život, 2004.

3. Zovem se Crveno, 2006.

4. Istanbul, 2006.

5. Dževdet-beg i njegovi sinovi, 2007.

6. Sneg, 2007.

7. Crna knjiga, 2008.

8. Muzej nevinosti, 2008.


ORHAN PAMUK – Još jedna bilješka

Orhan Pamuk je rođen u Istanbulu 1952. godine. Odrastao je u bogatoj, modernoj četvrti Nišantaš, u velikoj porodici sličnoj onima koje prikazuje u djelima  Dževdet-beg i njegovi sinovi i Crna knjiga. Kao što je i opisao u autobiografskom romanu Istanbul, od djetinjstva pa sve do svoje dvadeset druge godine, bio je zaokupljen slikanjem i maštao o tome da postane slikar. Nakon završene američke gimnazije u Istanbulu, tri godine je studirao arhitekturu na Tehničkom univerzitetu, ali je studije napustio kada je odustao od želje da postane arhitekta i slikar. Potom je upisao žurnalistiku na Istanbulskom univerzitetu gde je i diplomirao, no nikada nije radio kao novinar. Kada je u dvadeset trećoj godini odlučio da postane pisac, povukao se u svoj stan i počeo da piše, posvetivši se samo tome.

Njegov prvi roman, Dževdet-beg i njegovi sinovi, objavljen je sedam godina nakon toga, 1982. godine. On govori o tri generacije imućne istanbulske porodice sa Nišantaša, četvrti u kojoj je odrastao i sâm Pamuk. Roman je osvojio književne nagrade Orhan Kemal i Milijet. Naredne godine je objavljen roman Tiha kuća, čiji je francuski prevod 1991. godine dobio Nagradu za evropsko otkriće (Prix de la découverte européene). Djelo Bijela tvrđava (1985), koje opisuje prijateljstvo između mletačkog roba i osmanskog učenjaka, njegovog gospodara, donijelo je Pamuku internacionalnu slavu i prevedeno je na mnoge jezike. Iste godine, Pamuk je otišao u Ameriku, gde je na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku radio kao gostujući predavač od 1985. do 1988. godine. Upravo tamo je napisao najveći deo svog romana Crna knjiga, u kojem su ulice, istorija, hemija i tkivo Istanbula opisani kroz priču o jednom advokatu i njegovoj potrazi za nestalom suprugom. Djelo je objavljeno 1990. godine, a francuski prevod je dobio nagradu France CultureCrna knjiga donijela je Pamuku veliku popularnost kako u Turskoj, tako i van njenih granica, kao autoru koji s jednakim žarom piše i o sadašnjosti i o prošlosti.  Na osnovu ovog romana nastao je scenario za film Skriveno lice. Pamuk je postao otac 1991. godine kada mu se rodila ćerka Ruja.

Roman Novi život, o studentima očaranim misterioznom knjigom, objavljen je u Turskoj 1994. godine. Postao je jedna od najčitanijih knjiga turske književnosti. Djelo Zovem se crveno (1998), koje putem jedne ljubavne i porodične priče opisuje osmanske i persijske umetnike i njihovo viđenje nezapadnog sveta, dobitnik je značajnih nagrada: Prix du meilleur livre étranger (Francuska), Grinzane Cavour (Italija, 2002) i The International IMPAC Dublin literary award (2003). Pamukovi članci o književnost i i kulturi pisani za novine i časopise u Turskoj i inostranstvu, zajedno su sa njegovim privatnim bilješkama objavljeni pod naslovom Druge boje 1999. godine. Od sredine devedesetih godina, Pamuk je u svojim tekstovima iznosio kritičke stavove na račun države Turske po pitanju ljudskih prava i slobode govora, iako je pokazivao slabo interesovanje za samu politiku. Knjiga Snijeg, koju je autor opisao kao „moj prvi i poslednji politički roman,“ objavljena je 2002. godine. U ovom djelu, čija se radnja odvija u gradiću Kars na jugoistoku Turske, Pamuk pripovijeda o tenzijama i nasilju između političkih islamista, vojnika, sekularista i kurdskih i turskih nacionalista. The New York Times je ovaj roman uvrstio među 100 najboljih knjiga za 2004. godinu. Istanbul (2003) je poetično delo koje je teško klasifikovati. Prenosi nam Pamukova sjećanja na djetinjstvo i ranu mladost, a ujedno predstavlja i omaž piščevom rodnom gradu. Knjiga obiluje slikama zapadnih slikara, fotografijama iz autorove privatne arhive, kao i onim koje su slikali turski fotografi.

Godine 2008. Pamuk je objavio Muzej nevinosti, roman o čoveku ludo zaljubljenom u jednu mladu devojku i njegovoj želji da napravi muzej u kom bi bile izložene stvari koje ga podsećaju na njegovu voljenu. Pamuk je zaista i otvorio takav muzej 2012. godine na Čukurdžumi u Istanbulu, a katalog muzeja, Nevinost stvari, objavljen je iste godine. Druga zbirka piščevih eseja objavljena je 2010. godine u Turskoj pod naslovom Fragmenti krajolika, dok su njegova predavanja koja je održao na Harvardu 2009. godine objedinjena u knjizi Naivni i sentimentalni romanopisac i izdata 2011. godine. Tri godine kasnije, Pamuk je objavio svoj deveti roman, Čudne misli u mojoj glavi. To je ljubavna priča, a istovremeno i moderan ep. Govori o bozadžiji Mevlutu, ženi kojoj je tri godine pisao ljubavna pisma i njihovom životu u Istanbulu.

Knjige Orhana Pamuka prevedene su na 63 jezika. Dobitnik je Nagrade za mir 2005. godine, koja se smatra najprestižnijom nagradom u Njemačkoj na polju kulture. Iste godine, Snijeg je osvojio Le Prix Médicis étranger, francusku nagradu za najbolji strani roman, a autoru je uručena nagrada Rikarda Huh, koja se svake treće godine dodeljuje ličnostima za „nezavisnu misao i iskazanu hrabrost.“ Takođe 2005. godine, časopis Prospekt Pamuka je uvrstio među 100 najvećih svetskih intelektualaca. Našao se i među 100 najuticajnijih ličnosti na svijetu po mišljenju časopisa TIME, 2006. godine. U septembru iste godine, pisac je osvojio Le Prix Méditerranée étranger za svoj roman Snijeg. Pamuk je počasni član Američke akademije umetnosti i književnosti, kao i Kineske akademije društvenih nauka. Posjeduje počasni doktorat Tilburg univerziteta, a jedanput godišnje drži predavanja na Univerzitetu Kolumbija. Godine 2006. dobio je Nobelovu nagradu za književnost i postao druga najmlađa osoba u istoriji kojoj je ta nagrada dodeljena. Pamukov Muzej nevinosti je 2014. godine osvojio nagradu za evropski muzej godine (EMYA), koju mu je uručio Evropski forum muzeja (Talin, Estonija). Iste godine, Pamuk je postao dobitnik evropske nagrade Helena Vaz Da Silva, koja se dodeljuje za „izuzetan doprinos za odnos prema kulturnom nasljeđu i evropskim idealima.“ U Turskoj su mu 2015. godine dodeljene dve značajne nagrade za njegov roman Čudne misli u mojoj glavi: nagrada fondacije Ajdin Dogan i književna nagrada Erdal Oz. Godine 2016. Pamuku je uručena književna nagrada Jasna Poljana (Muzej Lava Tolstoja) za isti roman.

Deseta knjiga Orhana Pamuka, Crvenokosa (2016), predstavlja priču o bunardžiji Mahmutu i njegovom šegrtu Džemu, koji sredinom osamdesetih godina traže vodu na nepogodnom zemljištu pokušavajući da na tradicionalan način iskopaju bunar. Roman istražuje – putem priča i slika – odnos između očeva i sinova, autoritarizma i individualnosti, države i slobode, mitova i stvarnosti. Istražujući ubistvo koje se dogodilo trideset godina ranije nadomak Istanbula, Pamuk nas ponovo spaja sa dvjema osnovnim legendama istoka i zapada, sa Sofoklovim Kraljem Edipom (oceubistvo) i Firdusijevim Rustemom i Suhrabom (ubistvo sina), dok sve vrijeme možemo čuti demonski glas pomenute Crvenokose.

Orhan Pamuk je čitav svoj život (izuzev tri godine u Njujorku) proveo na istim ulicama Istanbula, u istoj gradskoj četvrti, te i sada živi u kući u kojoj je i odrastao. Piše romane već 40 godina i nikada se nije bavio ničim drugim do pisanjem.  Izvor

Leave a Reply

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.