Na regionalnoj muzičkoj sceni je bilo pjevača i pjevačica koji su otpjevali neke velike hitove ali nisu postali jako popularni a tu svakako spada i pokojni Zoran Kalezić, čiju pjesmu sigurno svi znate.
Posljednji dani Zorana Kalezića bili su u znaku borbe s nepokolebljivom bolešću. Čvrsto je vjerovao da je ljubav koja ga je obavijala ključna u njegovoj borbi s rakom pluća. Odlučivši se odreći operacije, kemoterapije i zračenja, Zoran se odlučno suočio sa svojom dijagnozom. Nažalost, pokazalo se da njegovo srce nije izdržalo te je nakon teškog suočavanja s bolešću podlegao 4. siječnja u 73. godini života. Supruga Irena, s kojom se vjenčao u 67. godini života, ostala je uz njega do njegovih posljednjih trenutaka, iako ima samo 53 godine.
- Tijekom cijele svoje borbe držao se perspektive pune nade, čvrsto vjerujući da će na kraju pobijediti u ovoj bitci. “Kako se zapravo osjećam? Nalazim se u jeku borbe. Trenutno sam na kemoterapiji u Specijalističkoj klinici za plućne bolesti ‘Brezovik’ u Nikšiću.” Zoran tvrdi da su ove kemoterapije jedina nada za osobe s dijagnozom raka pluća, potencijalno produžujući im život za dvije do tri godine. Čvrsto vjeruje u učinkovitost medicinske znanosti i predviđa da će se njegovo izlječenje dogoditi unutar njegove zajednice.
Kao folk pjevač i umjetnik, on tvrdi da ako njegov život mora doći kraju, bolje je da se to dogodi u njegovoj domovini nego da postane predmetom rasprave za one u inozemstvu. Veza s Tomom Zdravkovićem bila je neraskidiva i na kraju je rezultirala kumstvom. Nakon što je primio vijest o dijagnozi raka pluća, izrazio je duboko uvjerenje da će se uskoro ponovno naći sa svojim dragim prijateljem. Dok krećem na put u posjet svom kumu Tommyju, shvaćam da je naš ponovni susret neizbježan; međutim, ostaje zadatak koji moram ispuniti prije toga.
Ispunjen sam iščekivanjem koncerta u Domu sindikata, željan da se ponovno izgubim u melodijama koje harmoniziraju sve orgulje. “Želim posljednji put promatrati izraze lica publike”, usrdno je rekao Kalezić, a suze su mu tekle niz lice tijekom nastupa. Uigrani ansambl činili su Silvana, Kaleza, Tozovac, Cune, Lepa Lukić, Mika Antić i Zoki Radmilović. Svaki je član uspostavio impresivne karijere, a tijekom njihova putovanja nije bilo suparništva ili ljubomore; nego je njihovu vezu učvrstila zajednička strast prema glazbi.
Slično kao i Toma, Silvana je značajno doprinijela početnim fazama Kalezićeve karijere, a njihovo prijateljstvo se čvrsto održalo kroz vrijeme. Među njima postoji duboko međusobno poštovanje i uvažavanje. Zoranovo trajno djelo “Žena koje više nema” posvećeno je ovoj izuzetnoj ženi koja je ostavila trajan utjecaj na narodnu glazbu. Pjevač je primijetio da je pjesma napravljena na prilično nekonvencionalan način. Filip, sin pokojnog glazbenika Zorana Kalezića, nije mogao doći na očev sprovod. Unatoč njegovoj želji da se oprosti od svojih roditelja, njegove obveze i boravak u Americi ometali su njegovo prisustvo.
Filipa je duboko pogodila vijest o očevoj smrti. Iako je žudio biti prisutan na sprovodu, razne su okolnosti spriječile njegov dolazak. Običaji oko smrti u Sjedinjenim Državama u značajnoj su suprotnosti s onima u njegovoj domovini. Budući da živi u Chicagu, planira prvom prilikom otputovati u Crnu Goru kako bi na grobu odao počast ocu. Izvor upoznat s obitelji Kalezić otkrio je kako je Filipov otac bio vjeran navijač tijekom njegove teške borbe s teškom bolešću koja je u konačnici odnijela i Zoranov život.
Filip je na svom Facebooku objavio: “Vjerujem da si sada postigao mir uz mog dobronamjernog skrbnika. Zahvalan sam ti za sve što si mi pružio, i kao otac i kao umjetnik; održao si integritet svog poziva. Tijekom svog života ostao si postojan u svojoj odanosti glazbi i pjesmi, nikada ne napuštajući sebe; odolijevao si iskušenjima nedostojnih do samog kraja. Ti sada su u sigurnim rukama, Počivaj u miru, tata.
