Moja snaha me jednom zamolila da pričuvam dijete. Samo jednom. Nazvala je i rekla da je hitno jer im je redovna dadilja otkazala u posljednjem trenutku. Pristala sam bez razmišljanja. Ja sam baka, nisam čudovište. Volim provoditi vrijeme sa svojim unučetom i bila sam sretna što mogu pomoći.
Sljedećeg vikenda nazvala je opet. Iste riječi.
„Hitno, pomozi!“
Nasmiješila sam se i rekla da. Rekla sam sebi da se takve stvari dešavaju. Onda se desilo opet. I opet.
Prije nego što sam shvatila, zvala me je svakog vikenda. Bez ikakve najave. Bez provjere da li sam slobodna. Samo paničan poziv koji se nekako uvijek poklapao s njihovim večerama, izlascima ili ličnim vremenom. Prilagođavala sam svoj život tome. Otkazivala sam planove. Šutjela sam.
Nikada nije ponudila da plati. Nijednom. Podrazumijevalo se da ću doći, čuvati dijete i otići kući, kao da je to sada moja uloga. Pristajala sam mjesecima.
Ovaj vikend nazvala je opet. Isti ton. Ista hitnost.
„Hitno, pomozi!“
Rekla sam da, ali ovaj put sam imala plan. Odlučila sam da je dosta i da se moram zauzeti za sebe, jer ću inače zauvijek biti penzionisana baka čiji je jedini zadatak da bude besplatna dadilja.
Kad sam stigla, nisam bila sama.
Otvorila je vrata i skamenila se. Iza mene je bila žena koju nikada prije nije upoznala. Gledala nas je obje kao da nešto nije u redu. Pitala je ko je ta žena. Mirno sam joj rekla da sam unajmila certificiranu dadilju, pošto je ovo očigledno postalo redovna stvar. Rekla sam da ću ostati kratko da pomognem oko smirivanja djeteta, ali da će dadilja preuzeti dalje.
Njeno raspoloženje se odmah promijenilo.
Rekla je da nikada nije pristala da ikoga plaća. Ja sam joj, isto tako mirno, rekla da ja nikada nisam pristala da budem neplaćena briga o djetetu svakog vikenda. Rekla je da porodica treba pomagati porodici. Ja sam rekla da porodica također treba poštovati granice i tuđe vrijeme, a ne uzimati ih zdravo za gotovo.
Ostala sam oko pola sata, objasnila rutinu dadilji, poljubila unuka i otišla.
Pomoći jednom je ljubaznost. Pomagati povremeno je ljubav. Biti očekivan da svake sedmice sve ostaviš i to besplatno – to je osjećaj prava na nešto.
U penziji sam, ali to ne znači da moje vrijeme nema vrijednost. Imam svoj život, zdravlje i obaveze. Čuvanje djece treba biti nešto što nudim, a ne nešto što se od mene zahtijeva kroz krivicu i lažne hitnosti. Mislila sam da je ovdje kraj ove situacije, ali sam se prevarila.
Kasnije te večeri, sin me je nazvao i bio je ljut. Ne samo iznerviran, nego stvarno ljut. Rekao je da sam prešla granicu time što sam dovela strankinju da čuva njihovo dijete bez prethodne najave. Rekao je da se njegova supruga zbog toga osjećala neugodno i da nisam imala pravo da donesem takvu odluku.
Pokušala sam objasniti zašto sam to uradila, kako su se pozivi svakog vikenda stalno ponavljali, kako me nikada nisu unaprijed pitali i kako se to polako pretvorilo u očekivanje. Prekinuo me i rekao:
„Trebala si jednostavno reći ne, umjesto da izvodiš ovakve stvari.“
To me je povrijedilo. Rekla sam mu da sam mjesecima pokušavala biti pristojna. Rekla sam mu da me je svaki moj pristanak učio da moje vrijeme nije važno. Rekao je da sam osramotila njegovu ženu i pogoršala situaciju umjesto da je popravim.
Završili smo razgovor napeti i uznemireni. Od tada me nije nazvao. Moja snaha se također nije javila. Ne razumijem njihove reakcije. Nisam odbila pomoći uopšte. Odbila sam da budem tretirana kao besplatna dadilja na poziv. To nije isto. Jesam li pogriješila?
izvor: brightside.me
