Stiven Hoking je pred smrt ostavio 4 upozorenja za čovječanstvo: Dva su se već ostvarila

Stiven Hoking je jako dobro poznato iem svima. Njegova životna priča je inspiracija mnogima a služi kao primjer da nikada ne treba odustati ma kako teško bilo. On je bio izuzetno inteligentan i u svojim govorima je predvidio neke stvari koje ljudski rod čekaju u budućnosti.

Rođen je 8. januara 1942. u Oksfordu, a preminuo 14. marta 2018. godine. Između ta dva datuma Stiven Hoking prošao je put od radoznalog dječaka kojem školske ocjene nisu uvijek bile spektakularne do jednog od najprepoznatljivijih naučnika modernog doba. Sa samo 21 godinom dijagnosticirana mu je amiotrofična lateralna skleroza, a ljekari su mu davali veoma kratku prognozu života. Umjesto nekoliko godina, živio je više od pola stoljeća sa bolešću, istraživao crne rupe, približio kosmologiju milionima ljudi i do posljednjih godina upozoravao na rizike koje čovječanstvo samo sebi može stvoriti.

Njegova invalidska kolica i kompjuterski glas vremenom su postali gotovo jednako prepoznatljivi kao i njegovo ime. Ipak, iza tog javnog imidža nalazio se teorijski fizičar koji je najveći dio života proveo pokušavajući razumjeti pitanja na granici opće relativnosti, kvantne teorije i kosmologije.

Hokingova životna priča često se prepričava kroz njegovu bolest, ali svesti ga samo na čovjeka koji je prkosio teškoj dijagnozi značilo bi zanemariti ono zbog čega je postao važan za fiziku. Njegovi radovi o singularnostima i crnim rupama ostavili su dubok trag u modernom razumijevanju svemira.

Istovremeno, njegova biografija pokazuje koliko se život može promijeniti između jednog medicinskog nalaza i odluke da se, uprkos potpuno drugačijoj budućnosti od zamišljene, nastavi dalje.

U školi nije uvijek briljirao ocjenama, ali su ga prijatelji zvali „Ajnštajn“

Stiven Vilijam Hoking odrastao je u porodici u kojoj su obrazovanje i knjige bili sastavni dio svakodnevice. Njegov otac Frenk bavio se istraživanjem tropskih bolesti, dok je majka Izabel također bila vezana za akademsko okruženje.

Porodica se 1950. godine preselila u Sent Olbans, a njihov način života ponekad je djelovao neobično ljudima oko njih. Čitanje za porodičnim stolom nije bilo ništa neobično, a putovali su čak i u starom preuređenom londonskom taksiju.

Zanimljivo je da budući svjetski poznati fizičar u početku nije bio učenik koji je svojim ocjenama ostavljao sve druge daleko iza sebe. Nastavnici su, međutim, primjećivali njegovu radoznalost i način na koji razmišlja.

Među školskim prijateljima zbog toga je dobio nadimak „Ajnštajn“.

Više od klasičnog učenja zanimala ga je praktična strana problema. Sa prijateljima je izrađivao modele aviona i čamaca, eksperimentisao s mehaničkim napravama i pokušavao razumjeti zašto nešto funkcioniše upravo na određeni način.

Zajedno sa profesorom matematike Dikranom Tahtom napravio je i jednostavan računar koristeći stare telefonske dijelove, satove i elektronske komponente. Takvi projekti već su pokazivali način razmišljanja koji će kasnije usmjeriti prema nekim od najtežih pitanja fizike.

Na Oksford je stigao sa samo 17 godina

Njegov otac želio je da izabere medicinu, ali Hoking je mnogo više bio privučen matematikom, fizikom i pitanjima o nastanku univerzuma.

Pošto čista matematika u tom trenutku nije bila dostupna kao smjer koji je želio na Univerzitetskom koledžu u Oksfordu, odlučio se za fiziku i hemiju. Godine 1959, sa svega 17 godina, dobio je stipendiju i započeo studij.

Kasnije je govorio da tokom prve tri godine nije provodio pretjerano mnogo vremena učeći jer mu je veliki dio gradiva djelovao relativno jednostavno. Nije se, međutim, držao samo knjiga.

Postao je kormilar u univerzitetskom veslačkom klubu, gdje je stekao reputaciju osobe koja se nije plašila rizika.

Nakon Oksforda preselio se na Kembridž i usmjerio prema kosmologiji. Upravo će tamo, u periodu kada je tek počinjao ozbiljnije graditi akademsku budućnost, doći vijest koja će potpuno promijeniti njegov privatni život.

Dijagnoza ga je prvo potpuno zaustavila

ALS je progresivna bolest koja oštećuje nervne ćelije zadužene za kontrolu mišića. Hoking je u trenutku dijagnoze imao tek 21 godinu, a prognoza koju je dobio bila je izuzetno teška.

U prvi mah gotovo je izgubio motivaciju za nastavak akademskog rada. Budućnost koju je do tada zamišljao odjednom je izgledala potpuno drugačije.

Važnu ulogu u tom periodu imala je Džejn Vajld, studentica lingvistike koju je upoznao približno u vrijeme postavljanja dijagnoze. Njihov odnos i planovi za zajednički život dali su mu novi razlog da nastavi raditi.

Vratio se doktorskom istraživanju, a odluka da nastavi naučni put kasnije će dovesti do radova koji su ga svrstali među najpoznatije teorijske fizičare druge polovine 20. stoljeća.

Na Kembridžu je radio uz kosmologa Denisa Skiamu, a preko njega upoznao je i Rodžera Penrouza. Njihov rad na singularnostima povezao je pitanja gravitacije, prostora, vremena i početka univerzuma.

Istovremeno je zasnovao porodicu. Sa Džejn je dobio troje djece – Roberta, Lusi i Timotija – dok je bolest postepeno ograničavala njegovu pokretljivost.

Otkriće o crnim rupama promijenilo je njegovu karijeru

Najpoznatiji dio Hokingovog naučnog rada vezan je za crne rupe. Dugo su one zamišljane kao područja iz kojih ništa, pa čak ni svjetlost, ne može pobjeći.

Hoking je 1974. pokazao da je slika složenija. Kada se uzmu u obzir kvantni efekti u blizini horizonta događaja, crne rupe mogu emitovati zračenje i postepeno gubiti masu.

Taj fenomen kasnije je dobio naziv Hokingovo zračenje.

Važnost ideje nije bila samo u tome što je promijenila način na koji se razmišlja o crnim rupama. Ona je povezivala dvije velike oblasti fizike koje je izuzetno teško pomiriti – kvantnu teoriju i opću relativnost.

Godine 1979. imenovan je za Lukasijanskog profesora matematike na Kembridžu, jednu od najpoznatijih akademskih pozicija u britanskoj nauci, koju je u prošlosti držao i Isak Njutn.

Dok je njegova akademska reputacija rasla, bolest je nastavljala napredovati.

Nakon operacije više nije mogao govoriti prirodnim glasom

Godine 1985. Hoking je tokom boravka u Ženevi dobio ozbiljnu upalu pluća. Njegovo stanje bilo je toliko teško da je urađena traheotomija.

Zahvat mu je spasio život, ali je nakon njega izgubio sposobnost prirodnog govora.

Kasnije je počeo koristiti računarski komunikacijski sistem i sintetizator glasa. Elektronski glas koji je nastao iz tog sistema s vremenom je postao jedan od njegovih najprepoznatljivijih obilježja.

Kako je ALS napredovao, mogućnost upravljanja uređajima postajala je sve ograničenija. Ipak, uz tehnologiju i pomoć ljudi oko sebe nastavio je pisati, držati predavanja i učestvovati u naučnom radu.

Njegova biografija upravo na tom mjestu zahtijeva određenu pažnju. Nije korisno bolest pretvarati u jednostavnu priču prema kojoj se svaka fizička prepreka može savladati samo snagom volje.

Hoking je imao ogromnu podršku porodice, njegovatelja, medicinskih timova, kolega i tehnologije. ALS mu je ozbiljno ograničio gotovo svaki aspekt fizičkog života, ali ta podrška omogućila mu je da nastavi intelektualni rad.

Jedna knjiga pretvorila ga je u svjetsku zvijezdu

Godine 1988. objavio je „Kratku istoriju vremena“, knjigu napisanu sa ambicijom da široj publici približi kosmologiju, prirodu vremena, porijeklo univerzuma i crne rupe.

Rezultat je bio mnogo veći nego što je mogao očekivati. Knjiga je postala međunarodni bestseler i provela čak 237 sedmica na listi bestselera Sunday Timesa.

Hoking više nije bio poznat samo ljudima koji se bave teorijskom fizikom. Postao je kulturna figura.

Pojavljivao se u popularnim serijama i emisijama, uključujući „Simpsonove“ i „Zvjezdane staze“, a njegov karakteristični sintetizovani glas pojavio se i u muzici grupe Pink Flojd.

Možda je upravo tu bio jedan od njegovih najvećih doprinosa izvan laboratorija i univerziteta. Pokazao je da se čak i teme poput crnih rupa i početka vremena mogu predstaviti publici koja nema formalno obrazovanje iz fizike.

Čovjek gotovo potpuno nepokretan iskusio je bestežinsko stanje

Godine 2007. ostvario je neobično iskustvo. Učestvovao je u posebnom letu tokom kojeg avion određenom putanjom nakratko stvara uslove bestežinskog stanja.

Za čovjeka koji je decenijama živio sa izrazito ograničenom pokretljivošću trenutak u kojem je mogao slobodno lebdjeti imao je snažnu simboliku.

Dvije godine kasnije napustio je položaj Lukasijanskog profesora zbog pravila povezanih sa starosnom granicom, ali se nije povukao iz javnog i naučnog života.

Nastavio je sa istraživanjima, predavanjima i sve češćim komentarima o budućnosti ljudske civilizacije.

Pred kraj života upozoravao je na četiri velika rizika

U kasnijim godinama Hoking je sve češće govorio o pitanjima koja nisu pripadala samo kosmologiji. Zanimalo ga je šta bi dugoročno moglo ugroziti čovječanstvo.

Među rizicima koje je javno spominjao nalazili su se nuklearni rat, klimatske promjene, opasni genetski modificirani patogeni i razvoj veoma napredne vještačke inteligencije.

Nije tvrdio da će se svaki od tih scenarija nužno dogoditi. Njegova poruka bila je da neke mogućnosti imaju dovoljno ozbiljne posljedice da ih nije razumno ignorisati samo zato što se još nisu ostvarile.

Njegov odnos prema tehnologiji bio je posebno zanimljiv. Nije bio protiv nje – naprotiv, upravo mu je tehnologija omogućila da decenijama komunicira sa svijetom.

Njegova zabrinutost oko vještačke inteligencije odnosila se na mogućnost da jednog dana nastanu sistemi čije sposobnosti značajno nadmašuju ljudske i čije ponašanje više ne bi bilo jednostavno kontrolisati.

Istovremeno je govorio i o ogromnim koristima koje napredak tehnologije može donijeti. Njegova upozorenja zato je mnogo preciznije razumjeti kao poziv na ozbiljno razmišljanje o sigurnosti nego kao jednostavno predviđanje katastrofe.

Vjerovao je da čovječanstvo ne bi smjelo zauvijek ostati na jednoj planeti

Jedna od njegovih poznatijih ideja o dalekoj budućnosti bila je potreba za istraživanjem i eventualnim naseljavanjem drugih svjetova.

Razlog nije vidio samo u ljudskoj radoznalosti. Civilizacija koja postoji isključivo na jednoj planeti, smatrao je, ostaje ranjiva na događaje koji bi mogli imati globalne posljedice.

Veliki asteroid, rat, ekstremne klimatske promjene ili neka druga katastrofa mogli bi ugroziti ogromni dio čovječanstva. Dugoročno širenje izvan Zemlje za njega je zato predstavljalo moguću dodatnu zaštitu vrste.

Nije tvrdio da je takav zadatak jednostavan niti da se može ostvariti brzo. Naprotiv, posmatrao ga je kao jedan od najtežih projekata koji bi ljudska civilizacija ikada mogla pokušati.

Preminuo je 55 godina nakon dijagnoze koja mu je promijenila život

Stiven Hoking preminuo je 14. marta 2018. godine u svom domu u Kembridžu. Imao je 76 godina.

Od trenutka kada mu je 1963. dijagnosticiran ALS prošlo je više od pola stoljeća, što je njegov život učinilo neuporedivo dužim od prvobitne prognoze koju je dobio kao veoma mlad čovjek.

Njegov pepeo položen je u Vestminsterskoj opatiji u Londonu, u blizini grobova Isaka Njutna i Čarlsa Darvina.

Takvo mjesto posljednjeg počivališta simbolično je odgovaralo statusu koji je tokom života izgradio u svijetu nauke.

Ipak, Hokingovo naslijeđe ne nalazi se samo u formulama, radovima o singularnostima ili zračenju crnih rupa.

Milionima ljudi pokazao je da su pitanja o početku vremena, gravitaciji i strukturi kosmosa dovoljno uzbudljiva da pripadaju i javnosti, a ne samo uskom krugu naučnika.

Njegov život također podsjeća da priču o teškoj bolesti ne treba romantizirati. ALS mu je oduzeo gotovo potpunu pokretljivost i prirodni govor. Ono što mu je omogućilo da nastavi raditi bila je kombinacija vlastite intelektualne upornosti, podrške ljudi oko njega i tehnologije.

Uprkos svemu tome, do kraja života nastavio je postavljati velika pitanja. Kako je počeo univerzum? Šta se događa sa informacijama u crnoj rupi? Može li čovječanstvo dovoljno odgovorno koristiti znanje koje stvara?

Možda je upravo posljednje pitanje najbolji opis njegove kasnije javne poruke. Hoking nije vjerovao da naučni napredak automatski vodi boljoj budućnosti. Smatrao je da znanje mora pratiti odgovornost.

Čovječanstvo, prema njegovom pogledu, ima sposobnost da stvara tehnologije koje mogu promijeniti svijet, ali i da napravi greške sa ogromnim posljedicama. Istovremeno je vjerovao da ista radoznalost koja nas je dovela do razumijevanja crnih rupa može jednog dana odvesti ljudsku civilizaciju mnogo dalje od granica planete na kojoj je nastala.

“`