Nastavak priče:
…Tri sata kasnije pozvala me najbolja prijateljica, sva u panici i suzama.
Rekla mi je da se nalazi u hitnoj pomoći jer njenog novog dečka, s kojim je tek počela da se viđa, muče nesnosni bolovi i alergijska reakcija kakvu ljekari još nisu vidjeli. Zamolila me da odmah dođem jer nema nikog drugog u gradu ko bi joj donio stvari i pružio podršku.
U tom trenutku, kockice su se složile brže nego što sam mogla i da zamislim.
Bez riječi sam sjela u auto i odvezla se do bolnice. Kada sam zakoračila u čekaonicu, ugledala sam svoju “vjernu” prijateljicu kako nervozno šeta hodnikom. Čim me je vidjela, potrčala mi je u zagrljaj govoreći kako je sve počelo iznenada i bez ikakvog objašnjenja.
Samo minut kasnije, vrata ordinacije su se otvorila, a iz nje je, uz pomoć medicinskog osoblja, izašao moj suprug – blijed, u bolovima i potpuno slomljen.
Kada su mu se oči susrele s mojima, soba je utihnula. Pogledao je u mene, pa u nju, shvativši u sekundi da je tajna koju su skrivali mjesecima razotkrivena na najgori mogući način. Nije bilo potrebe za vikom, scenama niti objašnjenjima.
Prišla sam mu polako, pružila mu bočicu hladnog mlijeka koju sam ponijela sa sobom i mirno rekla:
„Čula sam da ljuto nekad teško pada na stomak. Nadam se da je majci bolje.“
Okrenula sam se i izašla iz bolnice bez osvrtanja. Istog dana sam spakovala njegove stvari, promijenila bravu na vratima i zauvijek zatvorila to poglavlje svog života. Ponekad pravda pronađe najčudniji, ali najefikasniji put.
