Vlasnik skladišta, čovjek po imenu Nedim, samo je zašutio i spustio olovku. Pred sobom nije vidio radnicu s metlom u ruci, već nekoga ko ima rijedak dar za organizaciju, brojeve i strategiju. Ponudio joj je vođenje kompletne nabavke i logistike, a Selma je ponudu prihvatila bez oklijevanja.
Radila je danonoćno. Danju je uvodila red među palete i optimizirala ugovore s dobavljačima, a noću je uz pomoć Medine završavala kurseve finansijskog menadžmenta i poslovnog prava. Za tri godine pretvorila je malo lokalno preduzeće u vodećeg distributera građevinskog i industrijskog materijala za čitav kanton. Nedim ju je nagradio udjelom u firmi, a Selma je ubrzo otvorila i sopstveno savjetodavno preduzeće za restrukturiranje posrnulih preduzeća.
U Gračanici je u međuvremenu sve krenulo nizbrdo. Nakon što je Selma otišla, Osmanova prodavnica pala je pod haos loše vođenih papira i dugova. Almir se nikada nije oporavio od vlastite pasivnosti, a Rabijina bahatost odbila je preostale mušterije. Istina o nestalih 6.000 maraka isplivala je nekoliko mjeseci kasnije — novac je uzeo Almirov brat kako bi pokrio kockarske dugove, ali Rabija to nikada nije javno priznala. Zbog neplaćenih poreza i blokiranih računa, porodični biznis i imanje stavljeni su pod hipoteku i na javnu dražbu.
Tog sunčanog proljetnog dana, pet godina nakon što je protjerana po hladnoj novembarskoj kiši, crni Passat se polako zaustavio na seoskom putu tačno ispred Osmanove kapije.
Selma je izašla iz automobila u besprijekornom poslovnom odijelu, držeći kožnu aktovku. Rabija, Osman i Almir stajali su u dvorištu, zatečeni i skamenjeni. Komšije su provirivale iza ograde, nesposobne da spoje sliku nekadašnje preplašene snahe s ovom samouvjerenom ženom pred njima.
Almir je napravio korak naprijed, usne su mu se pomjerale, ali riječ nije izlazila. Rabijin pogled, nekada pun prijezira, sada je bio ispunjen strahom i stidom.
Selma je stala, pogledala ih mirno, bez mržnje, ali i bez sažaljenja.
„Firma koju zastupam jutros je otkupila vaša dugovanja i stavila imovinu pod zakup,“ rekla je ravnim, sigurnim glasom. „Neću vas izbaciti na ulicu onako kako ste vi mene izbacili s 43 marke u džepu. Ostat ćete ovdje, ali od prvog u mjesecu plaćate kiriju. Papire donosim sutra.“
Okrenula se, ušla u automobil i krenula nazad ka gradu, ne osvrnuvši se više
nikada.
