Iz sanduka je izvadila požutjelu svesku u kožnom povezu, sušene korijene rijetkih planinskih trava, propolis i vosak koji je njen dedo godinama pažljivo čuvao. Dok je čitava kuća spavala u teškoj tišini očaja, u ljetnoj kuhinji pucketala je vatra pod velikim bakarnim kotlom. Emina je do svanuća kuhala jake biljne ekstrakte, miješajući ih s prirodnim antisepticima po recepturi staroj više od stotinu godina.
U cik zore, obukla je radni kombinezon i sama ušla u karantinsku štalu, gdje su preostale krave ležale trome, otežanog disanja i s ranama oko usta. Mirza ju je ugledao s prozora i dotrčao u panici: „Emina, izađi, zarazit ćeš se, veterinar je rekao da im nema pomoći!“
„Pusti me, Mirza,“ rekla je mirno, ali glasom koji nije trpio prigovor. „Ako ih pustimo, sutra nemamo ništa. Vjeruj mi samo ovaj put.“
Sljedeća tri dana i tri noći Emina gotovo da nije oka sklopila. Svakom grlu je ručno ispirala rane biljnim uljima, kroz sondu davala koncentrat od gorkih planinskih trava i dimila štalu suhim klekovim granama i propolisom. Šaha je s kućnog praga gunđala kako „šumska vještica samo muči hajvan pred smrt“, ali Ibro, shrvan bolovima u grudima i beznađem, nije imao snage ni da povisi ton.
Četvrtog jutra tišinu na imanju prekinulo je glasno rikanje.
Ibro je, naslonjen na štap, polako sišao niz stepenice. Kada je odškrinuo teška drvena vrata štale, ugledao je prizor koji je graničio s čudom: krave su stajale na nogama, rane su se osušile, a životinje su mirno preživale svježe sijeno. Nijedno grlo nije uginulo otkad je Emina preuzela brigu.
Ubrzo se vijest proširila po čitavom kraju. Veterinari su dolazili u nevjerici, a komšije kojima je stoka također počela pobolijevati stale su u red ispred kapije, moleći za Eminin lijek. Ona nikoga nije vratila. Pomogla je svakom domaćinu, ne tražeći zauzvrat ništa osim da pokriju troškove bilja.
Nekoliko sedmica kasnije, na dan kada je na imanje stigla potvrda da je stočni fond potpuno zdrav i spašen, Ibro je okupio cijelu porodicu u velikoj sobi na spratu — istoj onoj u koju Emini do tada nije bilo dozvoljeno kročiti.
Stari domaćin je polako ustao, prišao Emini i pred svima položio ključeve imanja na sto pred nju. Pogledao je u pod, pa u snahu, sa suzama koje više nije mogao sakriti.
„Govorio sam da si došla sa suhim lišćem i sirotinjom,“ progovorio je Ibro glasom koji je podrhtavao. „A to lišće i tvoje zlatne ruke spasile su sve što sam gradio četrdeset godina. Oprosti staroj budali, Emina. Od danas u ovoj kući niko ne podiže glas pred tobom, jer ti nisi samo spasila ovo imanje — ti si jedina bila čovjek kad je bilo najteže.“
Šaha je spuštene glave prinijela kahvu, a Amra se tiho povukla u stranu. Drveni sanduk dede šumara premješten je u glavnu sobu, kao najvrednije blago koje je ikada prešlo prag kuće K
ovačevića.
