Tek što su me izvezli iz rađaonice i smjestili u sobu, rodbina mog muža već se nagurala oko kreveta.
Nisam još mogla normalno sjediti. Šavovi su pekli, ruke su mi drhtale od iscrpljenosti, a kći mi je spavala u naručju.
Tada se njegova teta nagnula prema meni.
„Ivana, nama onih 25.000 eura stvarno treba. Kad ćete vratiti?”
Treptala sam nekoliko sekundi.
„Kojih 25.000?”
Moj muž Marko odmah me uhvatio za ruku.
„Ljubavi…”
I tek tada mi je priznao da je prije našeg vjenčanja od rodbine posudio gotovo 240.000 eura kako bi zatvorio kredit na kući koja glasi samo na njega.
A sada su imali plan.
Ja bih uzela svoju ušteđevinu i novac koji su mi roditelji dali za brak te vratila prvi dio duga.
Zatim bih ostala kod kuće s djetetom.
Njegova bi plaća godinama odlazila rodbini.
Sve dok ne otplatimo njegovu kuću.
U tom trenutku nisam shvatila samo da me lagao.
Shvatila sam da je čekao porod jer je mislio da sam tada preslaba da kažem ne.
„Nisam ti htio stvarati stres prije poroda”, rekao je Marko.
Gledala sam ga kao stranca.
„Posudio si gotovo četvrt milijuna eura i nisi mi rekao?”
„Za naš život.”
„Kuća je bila tvoja prije braka.”
„Ali ti živiš u njoj.”
Njegova teta odmah je uskočila:
„Marko je sve napravio za obitelj. Što sad cjepidlačiš čije je što?”
Druga rođakinja kimnula je.
„Da je ostavio bankovni kredit, plaćali biste kamatu. Ovako je pametno napravio.”
Pogledala sam Marka.
„Koliko točno duguješ?”
Izbjegavao je pogled.
„Nije sad vrijeme.”
„Koliko?”
„Oko 235.000.”
Osjetila sam kako mi puls udara u sljepoočnicama.
Njegova mjesečna plaća bila je nešto manje od 2.500 eura.
„Čime si planirao vratiti 235.000?”
Marko me stisnuo za ruku.
„Zajedno ćemo.”
„Kako zajedno?”
„Ti imaš svoju ušteđevinu.”
To je bilo to.
Moja ušteđevina.
Godinama sam radila kao farmaceutkinja u privatnoj kompaniji, uz dodatne projekte. Prije braka imala sam oko 120.000 eura vlastite štednje.
Moji roditelji dali su mi još nešto novca kao pomoć pri osnivanju obitelji.
Nikad ga nisam skrivala.
Ali nisam ni znala da je Markova cijela obitelj vodila inventuru mog računa.
„Imaš dovoljno da riješimo barem pola”, rekao je.
„A ostatak?”
„Ja ću vraćati.”
„Od čega ćemo onda živjeti?”
„Ti ćeš biti s bebom. Neće ti trebati puno.”
Gledala sam ga.
Čovjek mi je doslovno objašnjavao da će moj novac zatvoriti njegov dug, a ja ću poslije „trošiti malo” dok on vraća ostatak rodbini.
„A ako ne želim?”
Soba je utihnula.
Teta je prva progovorila.
„Kako misliš ne želiš?”
„Dug je nastao prije braka.”
„Pa što?”
„Kuća glasi na njega.”
„Pa živiš u njoj!”
Druga žena se gotovo uvrijedila.
„Rodila si mu dijete. Novac je sad zajednički.”
Privukla sam kćer bliže sebi.
Bila je tako mala da sam se bojala i jače je zagrliti.
Moja majka nije bila dobro.
Otac je još radio i nije mogao preko noći preuzeti moj život.
Pogriješila sam u izboru čovjeka.
Ali neću svojom pogreškom povući cijelu svoju obitelj.
Uzela sam mobitel.
Napisala poruku ženi koju sam unaprijed angažirala da mi nekoliko tjedana nakon poroda pomaže oko bebe i oporavka.
„Možeš li doći za pola sata?”
Odgovorila je odmah.
„Dolazim.”
Kad je beba ponovno zaspala, natjerala sam se sjesti.
Bol me presjekla.
„Marko.”
„Što?”
„Razgovarat ćemo.”
Na licu mu nije bilo ni trunke krivnje.
Izgledao je kao netko tko je čekao pravi trenutak i sada misli da je pobijedio.
Dodala sam mu papir i kemijsku.
„Napiši sve dugove.”
Oči su mu zasjale.
„Znači pomoći ćeš?”
„Napiši.”
„Ivana…”
„Ime svakog kome duguješ. Iznos. Datum. Dokaz uplate. Ugovor, poruke, sve.”
Počeo je pisati.
Tada sam pitala:
„Gdje ti je mama?”
Zastao je.
„Nije joj dobro.”
„Nije joj dobro jer sam rodila djevojčicu?”
„Nemoj sad.”
Razumjela sam.
Dok sam nosila dijete, njegova je majka svaki drugi dan govorila o „malom nasljedniku”.
Kad se rodila naša kći, nije se ni pojavila.
„Je li ovih 25.000 jedini dug?”
Pitala sam.
Marko je nepažljivo odmahnuo rukom.
„Ma kakvi. Kuća je koštala više od pola milijuna. Morao sam zatvoriti gotovo 235.000. Tih dvadeset pet je sitnica.”
Soba je ponovno utihnula.
Sam je rekao.
Više nije mogao smanjivati brojku.
Pogledala sam ga.
„Prvo: to je tvoj dug iz razdoblja prije braka.”
„Ivana…”
„Drugo: s plaćom koju imaš nemaš realan plan kako ga vratiti.”
Njegovi rođaci odmah su se uzbudili.
„Kakav njegov dug? Kuća je za vas!”
„Žena i muž nisu poslovni partneri!”
„Imaš dijete. Što će ti toliki novac na računu?”
Marko me ponovno uhvatio za ruku.
„Kunem ti se da ću ti cijeli život biti zahvalan.”
Izvukla sam ruku.
„Ne treba mi zahvalnost.”
„Što onda?”
„Ako očekuješ da dam svoj novac za dug na tvojoj kući, prebaci polovicu kuće na mene.”
Marko se ukočio.
„Što?”
„Polovicu.”
U sobi je nastao kaos.
„Jesi li poludjela?”
„Njegova kuća vrijedi više od pola milijuna!”
„Ti bi dala stotinjak tisuća pa uzela pola?”
Pogledala sam jednu od njih.
„Zanimljivo.”
„Što?”
„Čak znate koliko imam ušteđeno.”
Nitko nije odgovorio.
Okrenula sam se Marku.
„Može?”
Lice mu se potpuno promijenilo.
„Kuća je moja predbračna imovina.”
„A dug nije?”
„To nije isto!”
„Zašto?”
„Moja obitelj godinama je ulagala u tu kuću.”
„A mojih 120.000 eura može nestati bez ikakvog prava za mene?”
Njegova teta se podrugljivo nasmijala.
„Današnje žene stvarno nemaju srama. Rodi jedno dijete i odmah traži polovicu kuće.”
Polako sam se vratila na jastuk.
„Marko je prije braka posudio 235.000 da bi otplatio vlastitu kuću i to nije kalkulacija.”
Pogledala sam ih.
„Ja tražim udio ako trebam vratiti njegov dug i odjednom sam pohlepna.”
Nitko nije imao odgovor osim ljutnje.
Marko je napokon rekao:
„Mislim isto što i oni.”
Kimnula sam.
„Razumijem.”
Navukla sam deku.
Više nisam raspravljala.
Napokon sam shvatila zašto su svi došli baš nekoliko sati nakon poroda.
Nisu došli vidjeti moju kćer.
Došli su dok sam bila iscrpljena, ozlijeđena, pod lijekovima i emocionalno ranjiva.
Da me zajedno uvjere kako je tuđi dug odjednom moj.
Pola sata poslije stigla je žena koju sam angažirala za pomoć.
Za njom je, neočekivano, došla i moja starija sestrična.
U ruci je držala fascikl.
„Ivana, nazvala sam Martu.”
Marko se namrštio.
„Koju Martu?”
Pogledala sam ga.
Marta Horvat bila je odvjetnica koja je godinama vodila poslove moje obitelji.
Sestrična je spustila fascikl na stol.
„Rekla je da ništa ne plaćaš i ništa ne potpisuješ.”
Marko je problijedio.
„Zašto odmah odvjetnik?”
Otvorila sam fascikl.
Na vrhu je bila prva poruka Marte:
„Traži dokaz kamo je stvarno otišlo svih 235.000 eura. Jer prema zemljišnim knjigama, nešto u njegovoj priči ne odgovara.”
