„Da, gospodine,” rekla sam, a glas mi je bio neobično miran, hladan poput kiše koja mi je sada već natapala svilu na ramenima. „To je doista bio dogovor. Ali imam jednu hitnu izmjenu.”
Vlasnik je zastao. „Slušam vas.”
„Budući da je kompletna svadba, uključujući salu, bend i jelovnik, unaprijed plaćena s mog bankovnog računa, ovim putem povlačim autorizaciju. Zaustavite posluživanje. Otkažite švedski stol. Sklonite boce s vinom. Od ovog trenutka, tko god želi piti ili jesti, neka naruči s vašeg redovnog menija i plati vlastitim novcem.”
„Ali… gospođice, tu je sto pedeset ljudi. Gospodin Kovač je upravo naručio šampanjac za sve…”
„Onda mu ga naplatite gotovinom,” prekinula sam ga. „Ugodan ostatak dana.”
Spustila sam slušalicu. Magla je postajala sve gušća, ali u mojoj glavi nikada nije bilo bistrije. Ivanova „šala” nije bila test mog snalaženja u prostoru. Bio je to javni test moje pokornosti. Htio je vidjeti hoću li ponizno prehodati tih tisuću koraka u blatu, ući u crkvu pognute glave i dopustiti mu da pred svima ispadne frajer koji „drži konce u rukama”, dok se njegova bivša djevojka smješka s mojim buketom.
Sagnula sam se, otkopčala bijele štikle i ostavila ih nasred mokre ceste. Bosa sam se okrenula i krenula u suprotnom smjeru. Ne prema crkvi. Prema glavnoj cesti za Rijeku.
Nakon dvadesetak minuta hoda, pored mene se zaustavio stari, terenski džip lokalnog šumara. Čovjek je šokirano gledao u mene – blatnjavu, mokru mladenku s razmazanom šminkom i mobitelom u ruci. „Isuse Bože, djevojko, trebate li prijevoz do crkve u Fužinama?” upitao je, otvarajući suvozačka vrata. Nasmiješila sam se, sklanjajući mokru kosu s lica. „Ne. Trebam prijevoz do prve željezničke stanice.”
Mobitel je počeo zvoniti točno u trenutku kad sam sjela u topli vlak. Prvo je zvao Ivan. Devet puta zaredom. Zatim Lucija. Onda njegova majka. Nisam se javljala. Zatim su krenule poruke.
Ivan (15:42): „Gdje si ti?! Zašto nam konobari odnose pršut i sir sa stolova?!” Ivan (15:45): „Jesi li ti normalna?! Vlasnik restorana mi je upravo donio račun za šampanjac na 800 eura i traži moju karticu! Ljudi nas gledaju!” Lucija (15:48): „Pretjerala si. Ovo je trebala biti samo fora da vidimo kako ćeš reagirati kad dođeš u dvoranu. Ivan je bijesan, a moj tata je morao platiti rundu pića za naš stol.” Ivan (15:52): „Vraćaj se ovamo odmah i plati ovo! Neću se sramotiti pred rodbinom!”
Sjedila sam u praznom kupeu, slušajući ravnomjerno udaranje kotača o tračnice. Izvadila sam zaručnički prsten, pažljivo ga obrisala papirnatom maramicom i spustila ga na stolić pored prozora. Zatim sam otvorila grupni razgovor u kojem su bili Ivan i Lucija i otipkala svoj posljednji odgovor:
„Rekao si da se redoslijed programa ne zaustavlja zbog mog kašnjenja. Pa sam odlučila uopće ne doći. Savršeno ste usklađeni, buket je već kod nje, a pozornica je vaša. Ali od danas, svoje predstave financirate sami. Sretno.”
Pritisnula sam blokiraj na oba broja. Zatim sam blokirala njegovu majku i ugasila mobitel. Naslonila sam glavu na hladno staklo i, dok je vlak zamicao daleko od Gorskog kotara i čovjeka koji me nikada nije cijenio, prvi put tog dana iskreno i duboko odahnula.
