“Nemoj, mama, nemoj da te opet udara!”
To je prvo čega se sjetim kad vratim film. Glas mog sina Tarika, promukao od plača, iz dječje sobe. Ja uz frižider, Damir ispred mene, crven u licu, miriše na pivo i bijes. U ruci mu moj mobitel. Upravo je pročitao poruku od kolegice s posla koja me pitala mogu li sutra ranije doći u smjenu.
“Lažeš me! Sve me lažeš!” vikao je.
“Damire, to je Sanela s posla, ostavi mobitel… pred djetetom smo…”
A on je samo zamahnuo i bacio mobitel u zid. Tarik je tad istrčao iz sobe, u pidžami sa autićima, bos, i zagrlio me oko noge. To je bio trenutak kad je Damir krenuo prema meni još jače, a ja sam prvi put stvarno pomislila: večeras bi moglo završiti gore nego inače.
Ne volim ni napisati “inače”. Kao da se čovjek može naviknuti na šamare, guranje, psovke, razbijene tanjure i onu tišinu poslije, kad skupljaš komade stakla i praviš se da je sve normalno. Ali istina je da se navikneš. Ne na bol, nego na život u strahu.
Bili smo u braku osam godina. U početku nije bio takav. Ili ja nisam htjela vidjeti. Bio je pažljiv, duhovit, radio je kao vozač, donosio kifle nedjeljom. Kad sam ostala trudna, plakao je od sreće. A onda su krenuli dugovi, otkazi, kladionica, alkohol. Pa ljubomora. U početku pitanja.
“Tko te vozio kući?”
“Zašto si se smijala na telefon?”
“Šta si se sredila, za koga?”
Poslije više nije pitao. Optuživao je. Oduzimao mi karticu. Pregledavao torbu. Jednom mi je zaključao vrata i rekao da ne idem nikud dok ne priznam s kim ga varam. Nisam varala nikad. Nisam stigla ni disati od njega, a kamoli živjeti neki drugi život.
Najgore mi je što sam dugo mislila da Tarik ne razumije. Govorila sam sebi: mali je, zaboravit će. Djeca valjda ne pamte. Kakva laž. Dijete pamti i ono što ne zna izgovoriti.
Te noći kad je razbio mobitel, odgurnuo me tako jako da sam udarila kukom u kuhinjski element. Tarik je vrištao. Ja sam uspjela dohvatiti fiksni telefon u hodniku i nazvati policiju dok je Damir lupao po vratima kupaonice gdje sam se zaključala sa sinom.
“Izađi van, kunem ti se, ako si zvala policiju, mrtva si!”
Tarik mi se tresao u krilu. Rukama mi je držao lice i ponavljao: “Mama, hajmo kod nane, hajmo sad.”
Kad su policajci došli, prvi put sam glasno rekla: “Moj muž me tuče.” I raspala sam se. On je pred njima glumio smirenost, govorio da sam histerična, da pretjerujem, da je to bračna svađa. Jedan policajac je pogledao moj kuk, natečen već na mjestu udarca, pa razbijeni zid, pa dijete koje nije htjelo izaći iz kupaonice. Mislim da mu je tad sve bilo jasno.
Te noći Damira su odveli, a mene i Tarika sutradan socijalna radnica povezala sa sigurnom kućom. Kad su mi rekli da spakujem samo najnužnije, ruke su mi se odsjekle. U jednu putnu torbu stale su dvije trenirke, nekoliko majica, Tarikova plišana lisica, dokumenti i lijekovi. Osam godina života nije stalo nigdje.
Sigurna kuća me spasila, ali da je bilo lako, nije. Prvih dana sam spavala u komadima. Na svaki zvuk sam se trzala. Tarik je mokrio u krevet i šutio više nego prije. Tamo su bile i druge žene. Jedna s modricom na oku, druga s bebom od šest mjeseci, treća tiha kao zid. Nismo puno pričale prvih dana, ali smo se razumjele pogledom. Na toj muci se ljudi prepoznaju odmah.
Damir je zvao sa skrivenih brojeva. Prijetio. Molio. Plakao.
“Vrati se, neću više nikad. Znaš da bez tebe ne mogu.”
Onda, pet minuta kasnije:
“Ako mi uzmeš dijete, zapalit ću ti život.”
Prijavila sam i to. Svaki put mi je želudac padao, ali više nisam htjela šutjeti. Dosta je bilo tog mog “ma proći će”. Ne prođe. Samo bude gore.
Financijski smo dotakli dno. Radila sam prije pola radnog vremena u pekari, ali nakon svega nisam se mogla odmah vratiti. Trebala mi je čuvanje za dijete, a para nije bilo. Mama je imala malu penziju, otac mi je umro davno, brat u Tuzli sa svojom mukom. Posuđivala sam za autobus, brojala kovanice za pelene i paštetu, plakala u WC-u da me Tarik ne vidi. Sram me bio tražiti pomoć, a opet, morala sam.
Kasnije sam našla posao u jednoj školskoj kuhinji. Nije bilo idealno, ali bilo je pošteno. Ustajala sam u pet, vodila Tarika u vrtić, trčala na bus, vraćala se umorna kao pas. I opet mi je bilo lakše nego živjeti s njim. Umor prođe. Strah ostane u kostima.
Razvod je bio ružan. Damirova mater je po komšiluku pričala da sam rasturila brak, da sam ga isprovocirala, da današnje žene neće da trpe ništa. To me boljelo više nego što sam htjela priznati. Ljudi vole pričati kad ne znaju. A i kad znaju, opet pričaju. U sudnici me Damir nije ni pogledao. Samo je sjedio i stezao vilicu. Ja sam gledala u papir i disala, polako, da se ne srušim.
Danas smo Tarik i ja u malom podstanarskom stanu. Kuhinja je tijesna, grijanje zeza, i često krpim mjesec do plaće. Ali kad navečer zaključam vrata, unutra je mir. Nema galame. Nema razbijanja. Nema onog da osluškujem kakav je ušao i hoće li noć biti dobra ili loša.
Tarik sad spava mirnije. Nekad me zagrli i kaže: “Mama, ovdje je sigurno, je l’ da?” Tada se okrenem da ne vidi suze.
Jer istina je jednostavna i strašna: nisam otišla kad je prvi put udario mene. Otišla sam kad sam vidjela šta radi našem djetetu, iako ga nije ni taknuo rukom.
Recite mi iskreno, koliko žena još danas šuti misleći da čuva obitelj, a zapravo samo uči dijete strahu?
I je li ijedan početak od nule stvarno teži od ostanka tamo gdje svaki dan polako nestaješ?
