“Ti bi mene da ostavim bez kruha?” viknula je njegova majka preko stola, toliko glasno da se žlica zatresla u šalici kave.
Sjedila sam ukočeno na onom starom kauču u njihovoj dnevnoj sobi, s jaknom još na sebi, jer se kod njih nikad nisam osjećala kao kod svojih. Emir je šutio. Gledao je u pod. Njegove sestre, Sanela i Merima, sjedile su sa strane i prevrtale očima kao da sam ja došla opljačkati kuću, a ne razgovarati o tome da nakon šest godina podstanarstva konačno kupimo svoj stan.
“Ne ostavljam vas bez kruha, teta Jasmina”, rekla sam tiho, ali mi je glas ipak zadrhtao. “Samo više ne možemo živjeti ovako. Plaćamo najam, režije, pomažemo vama, pomažemo sestrama kad zatreba… Mi nemamo ništa svoje.”
“Imate nas”, odbrusila je.
To “imate nas” meni je zvučalo kao kazna, ne kao porodica.
Emir i ja smo godinama štedjeli. Nisam kupovala novu odjeću osim kad baš moram. On je radio prekovremeno. Ja sam poslije svog posla čistila dva ulaza u zgradi i vikendom vodila papire jednoj frizerki na Trešnjevci. Svaki euro smo zapisivali u malu plavu bilježnicu. Kava vani samo za rođendane. More nismo vidjeli četiri ljeta. Kad bi nam neko rekao: “Ma živite malo”, samo bismo se pogledali i nasmijali. Mislili smo, doći će i naše vrijeme.
Našli smo mali stan. Četrdeset i tri kvadrata. Ništa posebno, ali naš. Kuhinja uska, balkon jedva za dvije stolice, prozori stari. Ja sam u njemu već vidjela život. Njegove patike u hodniku. Moj bosiljak na prozoru. Nedjeljni ručak bez gazde stana koji zove za kvar na bojleru.
Kad smo rekli njegovoj obitelji da ćemo dignuti kredit i da od jeseni selimo, kao da smo bacili bombu.
“A šta ćemo mi?” pitala je Jasmina i stavila ruku na prsa.
“Mama, pa nisam umro”, rekao je Emir, ali onako slabo, bez snage.
“Isto ti dođe. Otkad si se oženio, ti više nisi isti. Samo ona, samo njen plan, njen stan…”
Tad je Merima ubacila:
“Lako je njoj. Njeni nisu na tebi cijeli život. Ti znaš da nama babo ne može više raditi kao prije.”
Istina je, njegov otac Husein bio je bolestan i radio je povremeno. Ali istina je i da je Emir godinama krpao sve rupe u toj kući. Struja kasni, Emir plati. Sanela nema za ratu kursa, Emir da. Merimi treba za popravak auta, opet Emir. A kad sam jednom rekla da ne možemo baš sve nositi na svojim leđima, tri dana me nisu pozdravljali.
Najteže mi je bilo gledati kako se on lomi. Navečer bi ležao pored mene i buljio u plafon.
“Samo da još malo izdržimo”, govorila sam mu. “Kad uđemo u svoj stan, lakše ćemo disati.”
“Znam”, šapnuo bi.
Ali nije disao lakše. Disao je pliće. Kao čovjek koji se stalno nekom pravda.
Onda su krenule krize. Sve jedna za drugom. Jasmini “skočio tlak” baš kad smo trebali dati kaparu. Huseinu se pokvarila peć. Saneli poslodavac kasnio s plaćom. Merima plakala da će joj uzeti auto. Svaki put isti pogled prema Emiru. Kao da je on bankomat s nogama i grižnjom savjesti.
Jedne večeri sam otvorila našu plavu bilježnicu i ostala bez zraka. Fali skoro četiri tisuće eura.
“Emire, gdje je novac?”
Nije odmah odgovorio. Samo je sjeo, protrljao lice i rekao:
“Dao sam svojima. Vratit će.”
Svojima.
Kao da ja nisam njegova.
“Bez da mi kažeš?”
“Bilo je hitno. Mama je plakala. Husein…”
“A ja ne plačem? Ja ne gutam knedle svaki dan?”
Prvi put sam tad stvarno vikala. Tresle su mi se ruke. Rekla sam mu stvari koje su dugo stajale u meni. Da ne mogu biti na zadnjem mjestu u vlastitom braku. Da mi je dosta njihovih drama. Da mi je dosta toga da se sve vrti oko njihove kuće, njihovih potreba, njihovih uvreda.
On je šutio, pa onda rekao ono što me zauvijek presjeklo:
“Ti to nikad nećeš razumjeti. To je moja majka.”
“A ja sam ti žena, Emire. Ili sam samo usputna stanica?”
Nije odgovorio.
Poslije je sve išlo brzo i sporo u isto vrijeme. Brzo jer je ljubav počela propadati pred mojim očima. Sporo jer sam se još nadala. Mislila sam, sabrat će se. Izabrat će nas. Ne može valjda pustiti sve što gradimo.
Ali pustio je.
Došao je jedne nedjelje, s kesom svojih stvari i očima koje me nisu mogle pogledati.
“Vraćam se kući na neko vrijeme”, rekao je.
“Kod mame?”
Klimnuo je.
“I šta sam ja onda?”
Dugo je šutio. Baš dugo.
“Ne mogu ih ostaviti.”
Samo te četiri riječi. A mene kao da je neko iznutra rasporio.
Razveli smo se bez velikih scena. I to je možda bilo najtužnije. Kao da se raspada nešto što su svi već unaprijed otpisali osim mene.
Prvih mjeseci sam živjela kao kroz maglu. Radila svoj posao, pa dodatni posao, pa još vikendom peglanje kod jedne gospođe u Dubravi. Nisam imala vremena da se raspadnem kako treba. Možda me to i spasilo.
Dvije godine kasnije potpisala sam ugovor za mali stan u Sesvetama. Trideset i osam kvadrata. Mojih. Kad sam prvi put ušla sama s ključem u ruci, sjela sam na pod jer još nije bilo namještaja i plakala tako da me zaboljela vilica. Od tuge, od ponosa, od umora, od svega.
Za Emira sam čula preko zajedničkih poznanika. Ostao je u roditeljskoj kući. Sanela se udala pa opet vratila. Merima i dalje nešto zapinje s novcem. Jasmina i dalje svima priča da su je djeca zaboravila, iako joj sin daje pola plaće. Kažu da Emir šuti više nego prije. Da za svaku kupovinu mora slušati komentare. Da još živi kao gost u kući za koju sve plaća.
Nekad me zaboli kad pomislim na njega. Ne zato što bih ga vratila. Nego zato što je sam izabrao kavez i nazvao ga dužnošću.
Ja sam svoj mir skupo platila, ali sam ga platila do kraja.
Recite mi, je li ljubav stvarno ljubav ako uvijek gubi pred tuđom krivnjom? I koliko žena još danas štedi za zajednički život, a na kraju ostane sama da ga izgradi?
