U današnjem članku vam pišemo na temu Svetog Pavla Ispovednika, patrijarha koji je svoj život posvetio očuvanju čiste vjere u nemirnom vremenu Carigradskog carstva. Ukratko rečeno, riječ je o čovjeku koji je neprestano iznova plaćao cijenu svoje odanosti i koji je vjeru branio ne politikom, nego životom.
Sveti Pavle Ispovednik bio je jedna od onih ličnosti koje, iako djeluju mirno i skromno, ostave dubok trag u istoriji Crkve. Njegov put obilježen je neprekidnim usponima i padovima, progonom i povratkom, ali i snažnom unutrašnjom snagom koja je inspirisala generacije vjernika. Kao carigradski patrijarh u 4. vijeku, Pavle je postao simbol otpora arijanstvu, učenju koje je razdiralo jedinstvo Crkve. Njegova postojanost i spremnost da brani ono što vjeruje da je istina učinili su ga jednim od najupečatljivijih ispovjednika tog vremena.
Prije nego što je stupio na tron arhiepiskopa Carigrada, Pavle je služio kao episkop Soluna. Njegova privrženost Crkvi i blag karakter preporučili su ga za važniju službu. Prvi put biran je za arhiepiskopa 337. godine, odmah nakon smrti Aleksandra I. Iako su vjernici u Carigradu bili zadovoljni izborom, carski tron je imao drugačije planove. U to vrijeme istočnim dijelom Carstva vladao je car Konstancije II, poznat po snažnoj podršci arijanskom učenju. Tokom njegovog boravka u Antiohiji, izbor Pavla prošao je bez careve saglasnosti, što ga je duboko uvrijedilo.
- Kako bi dokazao svoju moć, Konstancije je okupio sinod sastavljen od arijanskih episkopa i time osigurao svrgnuće Pavla. Za novog arhiepiskopa postavljen je Euzebije Nikomidijski, poznat kao veliki zagovornik arijanstva. Pavlov prvi pad s trona bio je više politički nego duhovni udarac, ali on u njemu nije vidio kraj svoje misije. U pratnji svetog Atanasija Velikog, još jednog prominetnog borca protiv arijanaca, sklonio se u Rim, gdje carska vlast istočnog dijela nije dopirala.
U Rimu je dočekan s poštovanjem i podrškom, naročito od pape Julija I, koji je bio odlučan u namjeri da zaštiti one koji se bore za pravoslavno učenje. Ovaj period Pavlovog života bio je ispunjen iščekivanjem, ali i nadom da će se vratiti svom narodu. Kada je 342. godine preminuo Euzebije Nikomidijski, otvorila se nova mogućnost za njegov povratak. S podrškom pape Julija krenuo je natrag u Konstantinopolj i ponovo preuzeo službu arhiepiskopa, vjerujući da su progoni konačno iza njega.
Međutim, car Konstancije nije dijelio isto mišljenje. Ponovo ga je svrgnuo i na njegovo mjesto postavio Makedonija, takođe pripadnika arijanske struje. Ovaj period Pavlovog života pokazao je koliko je njegova sudbina zavisila od političkih odnosa u Carstvu. Svaki njegov povratak bio je rezultat podrške moćnih saveznika, a svaki progon znak neprijateljstva carskih protivnika.
Tek pod pritiskom svog suvladara Konstansa I, koji je vladao na Zapadu i bio protivnik arijanaca, Konstancije je bio primoran da Pavla vrati na tron. Ovaj put Pavlov povratak bio je mnogo toplije dočekan među narodom, koji ga je već smatrao mučenikom za vjeru. Ali mir je opet kratko potrajao. Nakon ubistva cara Konstansa, arijanci su ponovo stekli nadmoć i Pavle je još jednom proglašen neprijateljem.
Ovoga puta prognan je daleko, u grad Kukuz u Jermeniji. Iako udaljen od Carigrada, Pavle nije prestao da služi liturgiju i okuplja vjernike. Njegova strpljivost i poniznost u progonstvu ostavili su dubok utisak na sve koji su ga poznavali. On nije smatrao progon kaznom, nego ispitivanjem vjernosti.
- Nažalost, upravo tokom jednog bogosluženja 351. godine, njegovi neprijatelji odlučili su da ga zauvijek ušutkaju. Upali su dok je služio liturgiju i udavili ga njegovim omoforom, baš na mjestu gdje je stajao pred Bogom. Takva smrt učinila je Pavla istinskim mučenikom pravoslavlja, čovjekom koji je svoju odanost dokazao do posljednjeg daha.
Njegove mošti kasnije su prenesene u Carigrad u vrijeme cara Teodosija, 381. godine, kao znak priznanja za njegovu žrtvu. Vjekovima kasnije, 1236. godine, prenesene su u Veneciju, gdje se i danas čuvaju kao dragocjeni duhovni spomenik.
Vjernici mu se i danas obraćaju molitvom u kojoj se naglašava da je svojim životom zaslužio da bude među svetiteljima koji posreduju za pravdu i milost. Njegova krv, kako se navodi u molitvi, govori pred Bogom jednako glasno kao krv biblijskih pravednika. Pavlova priča podseća da borba za istinu nije laka, ali je uvijek vrijedna.
Njegov život, iako smješten u doba mnogih teoloških sukoba, i danas odiše porukom istrajnosti. Sveti Pavle Ispovednik ostaje primjer kako jedna osoba, vođena vjerom i hrabrošću, može ostaviti neizbrisiv trag na generacije koje dolaze
